PIŠE: Ante JUKIĆ
Grozim se pojma ‘zločinački režim’, a napose ‘zločinačka država’. Upravo to su sintagme koje anacionalni mediji, političari i povjesničari svakodnevno vezuje uz Nezavisnu državu Hrvatsku, nastojeći tako stvoriti sliku kako je cijelo to razdoblje hrvatske povijesti samo i isključivo zločinačko, kako ga treba iskorijeniti iz sjećanja. A, kad se o njemu ipak progovori, onda to uvijek mora biti s osudom. I, naravno, nije zgorega još jednom ponoviti kako se radi o ‘zločinačkoj državi’.
Čitajući i slušajući takve konstrukcije, čovjek se mora zapitati: što je to, uopće, država? Za mene su to, ponajprije, ljudi koji u njoj žive i rade, doprinoseći tako svome osobnom, ali i napretku naroda i države kojima pripadaju. Stoga, kad netko kaže ‘zločinačka država’, time zapravo poručuje kako je apsolutno sve što se dogodilo u razdoblju NDH zločinačko. Strašno je to.
Nisu li ljudi u to vrijeme radili isto ono, što i mi danas? Svakodnevno išli u školu ili na posao, obrađivali zemlju, molili se Bogu, igrali za reprezentaciju, služili svojoj tadašnjoj državi na način na koji su mogli u okviru svojih mogućnosti? Po ‘modernim“ tumačenjima povijesti, ispada da nisu, po njima je svakom Hrvatu u tom razdoblju povijesti jedino i isključivo na pameti bilo naći i likvidirati sve one nepodobne. I svatko tko je pristupio vojsci, činio je to zato što je želio krvoločno ubijati sve Srbe, Rome i Židove, a ne zato što je možda bio mobiliziran. Ili je jednostavno osjećao dužnost biti vojnikom svoje države.
Da, počinjeni su za vrijeme NDH zločini, kao što su počinjeni u svakome ratu. To je činjenica koju nitko nikada nije osporio. No, izvlačiti te zločine svako malo kako bi se ocrnilo cijeli jedan narod, pritom zaboravljajući okolnosti koje su prethodile nastanku NDH i općenito hrvatsku povijest, perfidna je igra. Još perfidnijom, ali i prozirnijom, ta igra postaje kad vidimo s kakvom ‘objektivnošću’ ti isti mediji, političari i povjesničari analiziraju razdoblje nakon Drugog svjetskog rata te u konačnosti i Domovinski rat. Sva ta nulta tolerancija na zločin odjednom postaje mnogo labavija, odjednom se stvari ne gledaju onakvima kakve su zaista bile, nego se gleda cjelokupni kontekst. Onda se nalazi sto opravdanja, onda se na stol stavljaju plusevi i minusi, onda više ni zločin nije zločin, nego, doduše neprihvatljiva, ali donekle razumljiva posljedica svega što se događalo u NDH.
Da će jednom i komunističku Jugoslaviju nazvati zločinačkom, previše je očekivati od takvih medija, političara i povjesničara, no hrvatski narod to od njih ni ne traži. Kao što sam rekao za NDH, za mene država nikad ne može biti zločinačka, jer država su svi ljudi koji u njoj žive. To mislim za sve države. Zločinac može biti pojedinac, može djelomično biti i režim, ali nazvati čitavu jednu državu zločinačkom je promašeno i perfidno. Hrvati su kroz povijest živjeli u mnogim zajednicama. Bili smo kraljevina, banovina, dio raznih monarhija, pa i te nesretne Jugoslavije. Države koja je dobrim dijelom nastala i opstajala na zločinu. Sve te zajednice dio su naša prošlosti i od njih ne treba bježati, niti ih se stidjeti. Osobno nikad neću ni Jugoslaviju nazvati zločinačkom državom. I u njoj su živjeli Hrvati, i sam sam se, uostalom, u njoj rodio. Zločin ima ime i prezime, a država i narod su nešto drugo. Samostalna država posebno.
Ona je, prije svega, plod težnje nekog naroda za vlastitom državom. Kroz tu prizmu treba gledati i NDH. Hrvati su stoljećima sanjali samostalnu državu, i zato su na današnji dan 1941. godine izašli na ulice. Nisu se veselili savezništvu s Hitlerom i nekakvim zločinima, nego su bili sretni što su dobili državu. Ne savršenu, svakako ne i potpuno nezavisnu, ali ipak hrvatsku državu. Jedinu moguću u tom povijesnom trenutku. Nazivanje NDH zločinačkom državom i općenito ocjenjivanje tog razdoblja najvećom sramotom u povijesti hrvatskog naroda je suludo, a posebno je neprihvatljivo nametanje kolektivne krivnje i neprestano dovođenje današnje Hrvatske u vezu s NDH. Pa se onda Hrvati stalno moraju za nešto ispričavati i nešto objašnjavati. Između ostalog, i za to što su njihovi preci prije 84 godina ushićeno slavili na ulicama.
A ljudi su samo bili sretni zato što su dočekali ono što su mnoge generacije sanjale. Dobili su svoju državu. Kakvu takvu, ali hrvatsku. U tom trenutku, njima je jedino to bilo važno…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.