PIŠE: Ante JUKIĆ
Imam jednog prijatelja. Dobar momak, pristojan, uvijek pozdravi. Svaka bi ga majka za ZET-a poželjela, problem je jedino što mi ovdje u Vinkovcima nemamo tramvaj. I, uglavnom, dođe mi on neki dan s kritikom i prijedlogom u paketu, kaže: „Toliko si toga već nadrobio, svega i svih si se dotaknuo, ali niti jedan tekst nisi posvetio Dalmatincima. Ne daš na njih, ha?“
„Što se uopće ima pisati o njima? Ljudi šute, rade, ne kukaju. Skromni su i realni, ne dižu buku. Ni po čemu se ne ističu. Ne vidim tu nikakvog materijala“, odgovorih smireno.
„Molim!? Ne vidiš materijala? Evo, sad ću ti ja reći“, vidno uznemiren poklopi me prijatelj i krene u protunapad. Trebao mu je, izgleda, samo okidač, pa da počne curiti iz njega…
„Piši o tome koliko sreće imaju. Kućicu koju ovdje u Slavoniji ne bi mogao ni pokloniti, oni iznajmljuju ili prodaju za astronomske iznose, samo zato što se nalazi uz more. Nikakvog truda uložili, dida ostavio i sad ubiru profit. U tih nekoliko ljetnih mjeseci zgrnu koliko mi Slavonci možemo samo sanjati za svih 12. Preostali dio godine lagano sve četiri u zrak, bevanda, briškula i ćakula o nogometu. A cijene ugostitelja ne moram ni spominjati. Kao da je naša kava lošija ili sladoled manje ukusan, ali što to vrijedi kad nemaš pogled na more, nego na neku njivu ili jezero“, rekao je praktički u jednom dahu, zastao na sekundu-dvije kako bi uhvatio novi, te potom nastavio:
„Realno, ne moraju ništa raditi, a žive bolje od nas koji se ubijamo od posla. A oni koji se, valjda iz znatiželje i dosade, ipak odluče na taj pothvat, izaberu najlakši mogući posao. Zamisli ti to, izađeš brodom na pučini, baciš mrežu i to je to. Mi ovdje oremo, kopamo, plijevimo, zalijevamo, hranimo, sijemo, špricamo, koljemo, tančiramo, sušimo, muzemo… Ne znaš, boli li te više glava od posla ili od troškova. I opet nikakve garancije nema. Dođe tuča, suša, kuga i mo’š se slikat. Trebalo bi se sve poklopiti, pa da imaš neku solidnu zaradu, a poklopi se uglavnom nikad.
I onda na kraju budeš sretan, ako je pozitivna nula. Nakon što si se rukama i nogama borio za pristojnu otkupnu cijenu pšenice, litre mlijeka ili kile žive vage. A Dalmoši, nit’ orali, nit’ kopali, nit’ hranili, samo isplove i zagrabe. Još da je barem neko meso, pa ‘ajde, nego riba. Kao da se netko od toga najeo. Ali, naravno, oni to izreklamiraju kao da je ne znam što i prodaju skuplje od pravog mesa“, nastavio je prijatelj. I baš kad sam pomislio kako je taj njegov nadahnuti monolog gotov, evo njega još jednom, za kraj:
„Ma, znaš što? Čak mi ne smeta sve ovo, lako bi ja to podnio, samo da nisu toliko puni sebe. Kao da su svu pamet svijeta popili. Oni su najbolji, najljepši, nema nigdje na svijetu takvih ljepota, kao u toj njihovoj Dalmaciji. I naravno, samo su oni pošteni, nitko drugi. Svima će naći zamjerku, samo sebi ne. Svi drugi su krivi što nisu osvojili naslov 20 godina, nipošto nije do njih. Ne bi ih ubilo malo skromnosti i samokritike, kad već ne trče za poslom. Eto, to napiši, ostavi se onih svojih gluposti.“
Iskreno, dragi moji čitatelji, ne znam što bih rekao na ovo. Inače stvarno cijenim tog svog prijatelja, ali ovaj put je totalno promašio. I zato ni u ludilu ne bih napisao takav tekst o Dalmatincima.
Ako ni zbog čega drugog, onda iz poštovanja kojeg imam prema njima. Jer, kao što kaže onaj Zlatko, ipak je Dalmacija branila Slavoniju. I hranila pogotovo…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.