PIŠE: Ante JUKIĆ
Eto, stigla nama i ta dva tjedna u godini, u kojima ostavljamo svoj uobičajeni život po strani i postajemo veliki ljubitelji tamburice i tradicije. Moram priznati, malo mi je to mučno gledati. Svi se razbacuju izlizanim frazama, citiraju poznate stihove, oblače nošnje. Svima samo tamburica na usnama, a to ne volim. Malo je zamorno.
Ja nisam takav, ja dišem Slavoniju i tradiciju cijele godine. Ali, držim to za sebe, ne razmećem se uokolo. Nisam patetičan. Sve poštivam, svoje uživam.
Rekao bih kako u tome uvelike ličim na svog ćaću. Zapravo, na da ličim, isti sam kao on. I neka sam, ponosim se time. E, kakav je čovjek moj dado bio. Vridno radio iz dana u dan, a onda samo odjednom otišao s mirisima jutra i ostavio me u tuzi. Ipak, znam, srest ću ga ja jednom ponovno, među zvijezdama. I njega, i majku koju dugo ne vidjeh, a bila je za mene jedina.
Ponosan sam i što sam Slavonac, nosim tu Slavoniju u srcu. Ne mogu pojmiti, da bi postojao onaj tko bi ju znao, a ne bi volio. Zaista, nisu ni svjesni što su izgubili, oni što Slavoniju nisu voljeli. Kad je gledam, odmah mi je duši milo. I nije što je moja, ali najljepša je stvarno ta Slavonija.
A Vinkovci, e to je tek posebna priča. Taj grad stari, grad najljepši. Široke duše, otvoren za sve. Grad koji svakoga poziva doći. Gdje god su me života staze vukle, uvijek sam mu se vraćao, jer mirnu luku nigdje ne nađoh. Dok stojim na zaraslim cestama tih vrata Hrvatske, gledam te malene salaše na Bosuta plavu na koje su se povratile laste i slušam kako đeram škripi, srce mi je puno. I ponosno sebi u bradu kažem: „To su moji Vinkovci“. A najviše volim te Jeseni koje ga krasu, zbog kojih je na dobru glasu. Nisu ni ove jedne malo, ali kako bi samo dobro bilo da su u godini troje.
Volim i ja tu i tamo izaći među ljude, ali nisam baš obišao sve birtije, daleko od toga. Rano sam se smirio. Puno većih bećara od mene ima i u Požegi i u Županji, Vukovar da ne spominjem. A, bit ću iskren, nikad nisam ni krenuo iz Đakova put Štitara, pa na kraju stigao do Čepina.
Umjesto da po birtijama trošim novce što je dado zaradio, da plačem i pijem, radije tugu krijem kao vuk samotnjak. Tako mi je lakše naći svoj mir. Nisam vam ja ni od onih koji samo gledaju kako steći imanje. Neka se bogati tko o tome sanja, ja neću. Nije, uostalom, sretan ‘ko puno ima, sretan je onaj ‘ko malo treba. Vjerujte, ne da se sreća zlatom kupiti, što god vam rekli.
Mene ispunjavaju druge stvari. Samo da mogu još jednom zajahati vranca šorom, dao bih zlatne dukate. Konje vrane još jednom da potjera šokadija, vrisnula bi pjesma od plamena i žara. Eeee, da, kad se samo sjetim djetinjstva. Kakve smo samo konje imali, bile i vrane. I žerave razigrane. Onda ih je tata morao prodati. Nije bilo lako, svi smo plakali, ali takva su vremena bila. Sve sam shvatio, iako sam još mali bio. Trebalo je brata u grad na školovanje poslati. Dugo vremena poslije pitao sam se, tko našeg vranca sad šorom jaše, tko li ga cvijećem na kirvaj kiti.
A sad se pitam gdje je ona moja počimajla Kaja, zbog koje su mi kola letjela niz drum. Zbog koje sam ludio, kad bi pala mi na um, koju sam volio kao Stipa svoju Anu. Pitam se i gdje je Danijela, za čiji bi poljubac tada dao sve što sam imao, pa i sablju što je s Ruskog fronta dida donio. Tena se udala, to znam, a znam i da je snaša otišla za gospodina, nije htjela tamburaša. Kažu da godinama tuguje zbog toga, ali kasno je sad. A mogli smo otići iz sela i živjeti kao dva anđela. Lijepu Anu iz sokaka mog tuga je ubila, jer je na silu morala za njega poći. Da l’ zbog oca il’ zbog novca, kao da je sad važno. A srce k’o srce, nije izdržalo. Ni Đenkino nije, nju su u snijegu našli.
Baš ovo vrijeme leti, kao rijeka teče. I nisi se ni okrenuo, već dođe života jesen. Zaista, tužan je često taj život, tragedije jedna drugu stižu. Ova naša izmučena Slavonija to najbolje zna. Onda opet, kad gledam ta žitna polja suncem okupana, shvatim da takve ljepote nigdje nema. Nikome ne dam dirati tu ravnicu i nikad je ne bih napustio. A čak i kad bih morao, sigurno bih se vratio. I za sva blaga svijeta, ne bih dao svoju Slavoniju. Ne, ne gospodo, bivši drugovi, nisu ovi plugovi na prodaju, a nije ni ledina. Druge nemam, to mi je jedina. Sve je ona meni, dobro što ja znam.
I zato ne mogu shvatiti one koji sve to napuste i traže sreću daleko od doma svoga, kao da je trava drugdje zelenija. I od same pomisli na to srce mi puca.. Pa meni se teško rastati s oronulom kućom, znate, onom tamo iza pruge, što je od tuge starija. A, realno, ne vrijedi ništa, samo trošak donosi. I trune iz dana u dan, mogla bi se i sama od sebe srušiti.
Svi mi kažu da je prodam, ali kako? Kako je prodati, kad i dalje vidim da mi netko maše s trijema, ionako odavno tamo nikog nema? Ali, dobro, poslušat ću ja ljude. Moram samo vidjeti koliko ovih dana koštaju snovi, inflacija je, sigurno su i oni otišli gore. Koliko vrijedi duša kad je na njoj rana, i tu bi se sigurno dalo dosta zaraditi. Miris loze pokraj trijema, zna li se što? A starost kad uspomena nema, što selo kaže? Podrum i pijana jutra, i to me zanima?
Evo, poslušat ću svaki savjet, pomno razmisliti o svakoj sugestiji. Neka mi netko izračuna, i sve ću prodat sutra. Malo sutra.
A dotad nastavljam živjeti svoj skromni život. U osami, daleko od svijeta. Bez velikih riječi. Volim ovu Slavoniju i tamburicu, ali ne pričam o tome, radije to držim u sebi…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.