✍️ dr. sc. Milica BENIĆ
Vjerojatno nema boljeg uvoda u priču koja će uskoro prestati biti tajna.
Gotovo svi za sebe volimo misliti da znamo čuvati povjerenje. Samo imamo jednu osobu kojoj govorimo sve. Netko ima supruga, netko sestru, najbolju prijateljicu ili kolegicu koja se, naravno, „ne računa“.
Tako žena nešto povjeri prijateljici uz molbu da nikome ne govori. Prijateljica kaže suprugu jer njemu ionako sve govori. Suprug spomene najboljem prijatelju jer on tu ženu gotovo i ne poznaje. Prijatelj kaže svojoj supruzi, a ona slučajno radi s osobom o kojoj je riječ.
Nakon nekoliko dana tajnu zna pola grada, a svatko u lancu sasvim iskreno može reći:
„Pa ja sam rekao samo jednoj osobi.“
Jedna moja poznanica znala je reći:
„Tajna je samo ono što ti znaš.“
Čim je zna još netko, ostaje samo pitanje koliko će joj trebati da stigne do sljedeće osobe.
Zašto nam je toliko teško zadržati tuđu priču za sebe?
Tračanje nije izum društvenih mreža ni dokonih susjeda. Ljudi su oduvijek razgovarali o drugim ljudima. Istraživanja socijalnih funkcija trača pokazuju da takvi razgovori nisu služili samo zabavi. Razmjenjujući informacije o drugima, ljudi su učili kome mogu vjerovati, kakvo se ponašanje u zajednici cijeni, a kakvo osuđuje i gdje je njihovo mjesto u grupi.
No, postoji i ona manje plemenita strana.
Informacija koju drugi nemaju može biti mala socijalna valuta.
Dovoljno je u društvu reći: „Znam nešto, ali ne bih trebala pričati…“ i pažnja je već tu. Upućeni smo. Imamo pristup nečemu što ostali nemaju.
Posebno kada je riječ o nečemu intimnom.
„Čula sam zašto se zapravo razvode.“
„Znam što se dogodilo na poslu.“
„Ne bih trebala govoriti, ali navodno imaju velikih problema s djetetom.“
Ne prenosimo tada samo informaciju. Pokazujemo da znamo, da smo dovoljno blizu ljudima ili događajima da nam se takve stvari povjeravaju.
Netko nam je nešto rekao zato što nam je vjerovao, a njegova privatna priča može nam poslužiti da privučemo pažnju nekoga trećeg.
Trač može i zbližavati. Dvoje ljudi koji se površno poznaju brzo pronađu zajednički jezik kada otkriju da imaju isto mišljenje o trećoj osobi.
„I ti si to primijetila?“
Od običnog prenošenja novosti vrlo brzo dođemo do procjenjivanja tuđih brakova, djece, izgleda, novca, karijere i životnih odluka.
Posebna su priča ljudi koji o drugima znaju nevjerojatno mnogo, a o sebi govore vrlo malo. Znaju tko se posvađao sa suprugom, čije dijete ima problema u školi, tko je dobio povišicu, tko pije i tko ima ljubavnika. Pitaju, slušaju, pamte. Kada razgovor dođe do njihova života, odjednom nema mnogo toga za reći.
Tu se uvijek sjetim svoje mudre kolegice Jelene koja zna reći:
„Ako ti znaš svašta o drugima, nemoj misliti da drugi ne znaju svašta o tebi.“
Informacije ne putuju samo u jednom smjeru. Dok mi na jednoj kavi razgovaramo o drugima, sasvim je moguće da se negdje na drugoj razgovara o nama.
Način na koji netko govori o ljudima koji nisu prisutni često otkriva što bi mogao raditi kada mi nismo prisutni.
Ako mi netko detaljno prepričava ono što mu je prijateljica povjerila o svom braku, mogu se osjećati počašćeno što baš meni to govori. Mogu se i zapitati: što će od onoga što ja danas kažem završiti za nekim drugim stolom?
Povjerenje se ne gubi uvijek velikom izdajom.
Dogodi se da ono što smo rekli jednoj osobi dođe do ljudi kojima to nikada nismo rekli. Ne napravimo scenu niti prekinemo prijateljstvo. Nastavimo se pozdravljati, piti kavu i razgovarati.
Samo sljedeći put ne kažemo ono važno.
Osoba s druge strane možda nikada ne shvati što je izgubila. Nije izgubila naše društvo.
Izgubila je pristup našoj intimi.
S tajnama na kraju vrijedi prilično jednostavno pravilo: onoga trenutka kada ih podijelimo s nekim, više nisu samo u našim rukama.
Rečenica „nemoj nikome reći da sam ti ja rekla“ tako često prethodi priči koja će uskoro prestati biti tajna.