✍️ Ante JUKIĆ
Najjače mi je kad stari pričaju kakav su oni težak život imali, i da je današnjim generacijama lako. Sve im je servirano, sve imaju. Za razliku od njih, koji su se za sve morali mukom izboriti. I pričaju tako naši stari o tom svom teškom životu, pa onda odjednom krenu nabrajati kakve su oni sve zanimljive igre igrali, ukusna jela tamanili, zajedno vrijeme provodili. U prirodi, naravno, bez svih ovih uređaja o kojima su današnje generacije ovisne. Pa sve začine konstatacijom kako je nekad bilo – bolje. I tako, eto, u samo nekoliko minuta dođosmo od teškog do boljeg života.
Malo mi je to zbunjujuće, pa dajte se više odlučite. Je li onda bilo lošije ili bolje u vaše vrijeme? Ja bih rekao kako su naši stari malo frustrirani zbog činjenice što je njihov vrhunac prošao, zbog čega su postali čangrizavi. Sve im smeta, uvijek lupaju nekakvu kontru, ponekad ni sami ne znaju gdje udaraju. A po tonu kojim pričaju, stječem dojam kako oni sve te stvari u svojoj mladosti nisu radili zato što su to željeli, nego zato što nisu imali izbora. To je bilo jedino što su mogli. Kao da su malo i ljubomorni na današnje mlade i na sve što oni imaju. Ponekad čak mislim i kako bi naši stari bili isti ovakvi kao i današnji mladi, samo da im je bilo omogućeno. Možda čak i gori.
Zapravo, ne moram to ni nagađati, mogu se uvjeriti iz prve ruke. Djeca danas stvarno znaju biti ovisna o mobitelima i svim tim uređajima, no to je ništa u usporedbi s onim kad netko otkrije sve čari tehnologije pod stare dane. E, to se zove ovisnost. Ja stvarno volim slušati te njihove priče i uspomene iz djetinjstva, ali više ih ne možeš dobiti ni na pet minuta. Zabulje se u te ekrane i ne skidaju pogled.
I zato imam poruku za roditelje male djece, koji vode svakodnevne borbe sa svojim mališanima i njihovom ovisnosti o modernim tehnologijama. Pustite djecu, maknite roditelje od mobitela!
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.