PIŠE: Mirko Mrnarević
ŠTO ZNAČI OVAJ NASLOV?
Ova izjava ima dva dijela. Prvi je; nemojte biti dobri. Čini se da je kontra svega što nas naučili. Čini se da je protiv moralnih normi jer kakav je to čovjek koji nije dobar? Čini se i da je kontra religijskih vrijednosti. Zapravo, izraz “nemojte biti dobri” znači – nemojte ugađati svima.
Dobrota je potpuno suprotan pojam od izraza “ugađati svima”. Dobrota je dati osobi ono što je njoj potrebno. I ona ide od krajnje nježnosti do krajnje brutalnosti. Nježnost možemo iskazati nježnim dodirom, zagrljajem, prema djetetu, majci, bračnom drugu. Ako vidimo da nekome treba naša nježnost (npr. na sprovodu pružimo ruku i kažemo ”primi moju sućut, s tobom sam”; ako vidimo da je netko agresivan prema nama, napada nas verbalno, dobrota uzima oštriji ton konfrontacije, pa mirno kažemo ”prijatelju spusti glas, sa mnom ne možeš tako razgovarati”; ako netko tuče ženu na ulici, dobrota je snaga kojom ćemo stati pred nasilnika i ako treba fizički obraniti osobu.
Da bi bili dobri prema nekome trebamo vidjeti kakve emocije ta osoba nosi i prirodno odreagirati: gladnog hranimo, uplakanog grlimo, bezobraznom/nadmoćnom se suprotstavljamo, nasilniku gledamo u oči.
Naša kultura nas je naučila da je “biti dobar” jednako što i ugađati. Činiti ono što drugi očekuju posve je suprotno od dobrote.
Roditelji ugađaju djeci – što god dijete poželi, mora imati. Novi iphone. Djeca postaju mali bogovi kojima se sve mora pružiti. Dijete kojemu se ugađa dobiva poruku da je ono centar svijeta i tako nastaje mali egoist. To su oni klinci koji leže po podu supermarketa i urlaju. Tu je dijete preuzelo dominaciju. Stvara se neprirodan odnos, klinac od četiri i pol godine odlučuje o svemu.
Bračni drugovi – on sjedne kao Sulejman za stol, nosi mu se doručak, sve mu mora biti opeglano, čisto… Kada se vrati s posla ručak mora biti na stolu, bez obzira što je i ona radila, vozila djecu u školu, peglala i čistila… Ako želi s prijateljicama na kavu, nema šanse. Žene su najčešće u ulozi žrtve. Ona ugađa mužu, ugađa djeci, susjedima kojima je palo na pamet doći baš sada na kavu i jednoga dana to autodestruktivno ponašanje vrlo lako može dovesti do sloma.
Ljubavni odnosi – kada u odnosu postoji samo jedna osoba. Sve je po njenom, ide se tamo kamo ona želi, jedna osoba sve diktira. To nije dobrota to je ugađanje.
Radni odnosi – hajde, ugodi šefu da se ne naljuti, ugodi radnim kolegama da se uklopiš. Izgaranje na poslu dolazi iz ovog ponašanja; uradi naporan zadatak u kratkom roku.
Prijateljski odnosi (rodbina, susjedi) – dolazi netko u goste koga očima ne možeš vidjeti, ali se smješkaš i glumiš ljubaznost.
Odnosi prema okolini – rečenica “što će ljudi reći?” napravila je mnogo zla. Poznajem ljude koji su se odrekli svojeg djeteta zato što je gay, ili je prešao na drugu vjeru ili žene koje svaki dan trpe pljuske samo da selo ne sazna…
KOJA JE POSLJEDICA OVAKVE DOBROTE ILI UGAĐANJA?
Prva posljedica da se gubi autentičnost osobe. Ti kao osoba ne postojiš. Ne postoje tvoje potrebe, tvoje želje. Postoje samo potrebe drugih ljudi. I to vodi do sloma, do strahova, do paničnih napada, do depresivnih epizoda… Jer, jednostavno više ne možeš tako. To je u biti ponašanje koje dolazi iz straha (strah je ta pozadina). Zato je u stvari samoubilačko. Osoba sebe uništava. Dolazi do do fizičkih bolesti koje imaju pozadinu u ovakvom ponašanju. Osoba se izgubi. Ništa joj nije jasno. Ako sam sve dala za druge, zašto sam sada nesretna? Osoba gubi vlastitu sreću. Neki jednostavno pucaju, osjećaju pritisak u prsima, postaju agresivni, propiju se, drogiraju…
KAKO POMOĆI ILI KAKO PRESTATI BITI DOBAR (UGAĐATI) I BITI DOBRO?
Tu ulogu igra psihoterapija. Niz razgovora, donosim nekoliko praktičnih uputa:
1. Biti svjestan da ugađam drugima i da to nije dobrota.
2. Ljudi se smiju ljutiti na tebe, posve je normalno da nas neki ljudi ne vole. Da ste najsvetiji na zemlji bilo bi onih koji imaju prigovor
3. Čarobna riječ je znati reći NE. A čarobna rečenica JA TO NE ŽELIM; JA ŽELIM NEŠTO DRUGO.
Ako to učinite ostat ćete skoro sami, reći će Vam da ne valjate jer Vas više ne mogu iskorištavati.
Dijete – temeljni element odgoja je znati djeci reći NE. Postaviti granicu. Ne možeš dobiti tu igračku. Ili telefon. Ne možeš biti tri sata na internetu. Reakcija? Dijete će urlati. Izdržite to. Ne popuštajte. Reći će da Vas mrzi, da ste najgora mama… Ali na kraju će ipak prihvatiti da mu je netko odrastao rekao NE. Odjednom se pozicije mijenjaju. Dijete nije više dominantno. ISTI PRINCIP VRIJEDI ZA SVE ODNOSE UGAĐANJA I DOGODITI ĆE SE ISTE REAKCIJE.
Bračni drug – alo, momak, nisi beba, uzmi si sam doručak, danas jednostavno ne stignem praviti ručak preumorna sam, ne želim ispunjavati svaku tvoju želju, moram malo izići van. Hoće li Vaš bračni drug biti sretan? Bit će bijesan. Agresivan. Optužit će Vas da ste nikakva žena. To je ono urlanje djeteta na podu supermarketa. Mnoge žene nemaju hrabrosti reći NE. I ostaju u doživotnom zatvoru.
Ljubavni odnosi – ljubavi, nisam sretan s tobom. Ne želim više tako. I ja sam osoba, imam dostojanstvo, možemo li razgovarati o promjeni? Njegov odgovor će Vam reći sve. Ako Vas voli, mijenjat će se. Ako poludi, prijeti da će ubiti sebe ili Vas, onda je jasno s kim imate posla.
Radni odnosi – možete šutjeti svome šefu i skupljati bijes u sebi. A možete mu i mirno reći kako se osjećate. Šefovi koji su teški najčešće su nesigurne i uplašene osobe. Oni očekuju napad, ali ne i istinu koja ne napada. Ako mu radnik kaže ”osjećam se da me gazite”, ”ne mogu tako”, ”ne želim”, ali mirno, možda se iznenadite koliku snagu ustvari imate. Imate li hrabrosti?
Prijateljski odnosi (susjedi, rodbina) – imate svoj život, svoje vrijeme. Ne morate se družiti s ljudima (prijateljima, susjedima, rodbinom) ako osjećate da je taj odnos lažan. NEMAM VREMENA, KADA BUDEM MOGAO JAVIT ĆU SE.
Okolina – nitko iz vaše okoline ne plaća vaše račune za struju. Računajte da vas jednostavno neće voljeti. I tjerajte po svom. Držite se svog reda kukuruza.
Ako odlučite prestati biti dobar (ugađati), počet ćete se osjećati dobro.
Napokon počinjete živjeti svoj život.
O tome govori priča o vrijednosti prstena koja slijedi. Riječ je o izvatku iz knjige Ispričat ću ti priču, slavnoga argentinskoga terapeuta i još slavnijeg pisca Jorgea Bucaya.
– Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?
Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao:
– Baš mi je žao, momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…
Malo je zastao i dodao:
– Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.
– Vr…, vrlo rado, učitelju – oklijevao je mladić osjećajući da je opet bezvrijedan i da su njegove potrebe zapostavljene.
– Dobro – nastavio je učitelj, skinuo prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao:
– Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Moram prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.
Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega. Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrnjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.
Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, shrvan od neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu…
– Učitelju, žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrnjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.
– To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju – odgovorio je učitelj, pa dodao:
– Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovno uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može bolje znati od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali, ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati, vrati se ovamo s prstenom.
Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljanice, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
– Reci učitelju, momče, da mu za prsten ne nogu dati više od pedeset osam zlatnika ako ga želi prodati odmah.
– Pedeset osam zlatnika?!? – uzviknuo je mladić.
– Da, znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje… – dodao je zlatar.
Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.
– Sjedni – rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao, dodavši:
– Ti si poput prstena; pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takva može te procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?
I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.