PIŠE: Mladen KEVO
„A kad već tako dobro seciraš nas Hrvate što se malo i sa Srbima ne pozabaviš, Kevo…”, rekao mi je nedavno jedan jako dobar poznanik. Nije moja misija baviti se drugima. Nego nama. Ovo kako pišem nezahvalan je, pomalo i opasan posao. Ponekad pohvala, često pokuda, nekad i prijetnja. Misija intelektualca nije biti popularan, skupljati lajkove kao instagram zvijezda, mlatiti lovu kao influencer. Već svom Narodu ukazivati na njegove stranputice. Ali OK, evo vam onda kolumna o Srbiji i o Srbima!
Priča o Srbima priča je o ratničkom narodu; o bunama i ustancima, prevratima i ratovima, brutalnim atentatima na druge i onim podjednakom brutalnim među sobom. Između 11. lipnja 1903. kad su u vojnom puču ubili vlastitog Kralja Aleksandra Obrenovića i 12. ožujka 2003. kad su u političkom puču ubili vlastitog premijera Zorana Đinđića, Srbi su opisali stogodišnji krug uspjelih i neuspjelih atentata – od onog na Prijestolonasljednika Ferdinanda, preko onog na Stjepana Radića, do onog na Tuđmana.
Kraljevi, poput Petra Karađorđevića, bježali su im u London da se nikad ne vrate. Predsjednici, poput Slobodana Miloševića, deportirani su u Haag da bi im se vratili u mrtvačkom kovčegu. Srbina Dražu Mihajlovića, vođu četničkog pokreta na smrt strijeljanjem osudio je Srbin Miloš Minić, kasniji dugogodišnji ministar vanjskih poslova SFRJ. Srbin Ivan Stambolić vjenčanog je kuma Slobodana Miloševića doveo na vlast. Vjenčani kum u znak zahvalnosti zalio ga je živim vapnom na Fruškoj Gori.
U srbijanskoj politici brutalnost ne samo da se podrazumijeva, nego je upravo brutalnost glavni kriterij velikog političkog ugleda među većinom Srba. Tiranijski oblik vladanja jamči i opstanak i dugo vladanje i respekt kod `pravih` Srba. Demokracija Srbima tek je misaona imenica. Argumenti u politici vrijede im manje od papirnate maramice kojom brišu znoj u raspravama u Parlamentu u kojima se svo vrijeme raspravlja samo o jednoj točci: `Tko je najveći Srbin od Cara Lazara i Miloša Obilića`- na ovamo.
Četiri stotine godina pod Osmanlijama ostavilo je neizbrisiv trag u nacionalnoj svijesti Srba do današnjih dana. On se svodi na vrlo jednostavne premise: `Ma kakvo Pravo i Pravda; ono što obraniš to je Otadžbina, sve što osvojiš i zauzmeš to su nove granice Srbije`. Nedosanjani san o Srbiji na Jadranu kao nigdje drugdje sažet je u elegiji `Tamo daleko, daleko od mora, Tamo je selo moje, tamo je Srbija`. Nitko vas neće ugostiti kao Srbi, ali nađete li im se na putu – dobro se pripazite. Ono, `oprez – visoki napon`!
Imala je i Srbija blistavih političkih trenutaka. Dva su svakako posebna. Prvi srpski ustanak 1804.-1815., predvođeni Karađorđem oslobodili su Beogradski pašaluk. U turskom protunapadu 1813. godine Srpski otpor je slomljen, a Karađorđe bježi u Austriju. Drugi srpski ustanak 1815.- 1817., kojim je izborena autonomija, što će 1828. rezultirat uspostavom Kneževine Srbije, u okviru Osmanskog carstva. Godine 1878. velike sile na Berlinskom Kongresu Srbiji daju neovisnost. Tu je i borba Srbije u I. svjetskom ratu.
Možemo dakle govoriti o nepunih 150 godina srpske državnosti. I možemo govoriti o dva velika trenutka srpske povijesti. Prvom i Drugom srpskom ustanku te Srpskoj borbi u I. svjetskom ratu. Na tom se zasniva glavni politički kapital kojeg Srbija i danas ima u vlastitim očima te ga još uživa kod nekih utjecajnih svjetskih država, prvenstveno Rusije i Francuske. Gotovo sve nakon tog, osim sudjelovanja dijela Srba u antifašističkoj borbi u II. svjetskom ratu, može se označiti kao lutanje i nacionalna mitomanija.
Raspad SFRJ 1990/91., u kojoj su zahvaljujući svim članicama Federacije i jednoj za to doba pragmatičnoj politici Tita, ispunili vjekovnu težnju da ne budu mali zaostali Narod na neobrazovanom i zapuštenom Balkanu, nego da budu značajan međunarodni politički faktor, raspad te države s Beogradom kao prijestolnicom Nesvrstanih i gradom države s kojom su svi bili dobri te ju podržavali i pomagali joj kako ne bi pala u ruke druge strane, taj raspad Srbi nikad neće prežaliti. Ali, SFRJ nema – njima zahvaljujući!
Raspad Druge Jugoslavije trenutak je i najnižeg političkog potonuća Srba i Srbije. Imali su Federaciju s Beogradom kao glavnim gradom i imali su tad sve što im je bilo najvažnije: Saveznu blagajnu, Vojsku, Policiju, Tajne službe, Diplomatska predstavništva, Carinu. Tiha pobuna protiv Jugoslavije u Srbiji započela je već nakon donošenja novog Ustava 1974. godine. A otvorena nakon smrti Tita, 1980. godine. Oblikovan je Memorandum SANU kao politički koncept uspostave Srbije do Virovitice, Karlovca i Karlobaga.
Srbija ušla je prvo u devetodnevni sukob sa Slovenijom, zatim u jednogodišnji rat s Hrvatskom, zatim u trogodišnji rat na teritoriju Bosne i Hercegovine te na kraju u brutalnu vojnu invaziju na Kosovo, s vojnim ciljem progona većine Kosovara u Makedoniju i u Albaniju. Uslijedilo je ono što Srbi jedino ne mogu zamisliti. Uslijedili su njihovi vojni porazi. U Sloveniji, nakon devet dana borbi za granične prijelaze, Kučan i Janša potrpali su ih u vlakove – te poput đaka na ekskurziji – poslali zauvijek natrag u Beograd.
U Hrvatskoj, posebno u Vukovaru, počinili su jednu od najsramotnijih epizoda u vlastitoj povijesti. Čitavi korpusi bivše JNA, četnika i pobunjenika tri su mjeseca sravnjivali sa zemljom grad od tridesetak tisuća stanovnika, kojega je s kalašnjikovima herojski branilo nekoliko tisuća Hrvata. Na Maslenici je Bobetko najavio što im slijedi. U Bljesku, Oluji i Maestralu Tuđman i Šušak očitali su im najtežu lekciju: `Ne napadaj Hrvate – Izgubit ćeš`. A u BiH Srbi su na čelu s generalom Mladićem u Srebrenici počinili genocid.
Je genocid, nije genocid; o tome je 29 godina trajalo natezanje prosrpskih i probošnjačkih pobornika. A onda se Srbiji i Srbima dogodio 23. svibnja 2024. godine. U Općoj skupštini UN-a usvojen je nacrt Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Podržale su ga 84 države, uz 68 suzdržanih, 19 bilo je protiv. Dakle, ipak je genocid! Jasnom većinom, što je službeno usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija u New Yorku. I sva velikosrpska halabuka `o Hrvatima kao genocidnom Narodu` razbila se sad poput Mita o Kosovu.
U Sloveniji, dakle, Srbi su vojno posramljeni, premda im je Milošević prije tog poručio `Idite, bre, što pre`. U Hrvatskoj vojno su poraženi, a zbog beogradske instrumentalizacije u oružanoj pobuni protiv Zagreba hrvatski Srbi od konstitutivnog naroda svedeni su na nacionalnu manjinu – broj im je smanjen za gotovo pet puta. U BiH Rezolucijom UN-a o genocidu u Srebrenici zauvijek su prokazani. A Kosovo je Srbija nepovratno izgubila. Puno započeli, sve frontove otvorili i na kraju mizeran učinak, prokazani i sami.
U Kosovu Polju 1987. Slobodan Milošević Srbima poslao je čuvenu poruku: `Niko ne sme da vas bije`. Ali, Srbe nitko nije toliko mlatio ni pendrečio te gušio njihove slobodarske težnje i demokratske ambicije kao njihovi voždovi. Batine i slomljena rebra kakve je desetinama tisuća Srba zadavala srbijanska žandarmerija na velikim prosvjedima ujedinjene oporbe i građana protiv Miloševića 1991. i 2000. i protiv Vučića, 2019. i 2023. godine. Takve batine srpske delije ni u Srbiji ni izvan nje nikad nisu dobivale ni od kog drugog.
Aleksandar Vučić, već dvanaest godina apsolutni je najnoviji Vožd Srbije. Vučić je 13. rujna 2023. poslao svoje ministre u trgovinu da kupe kruh, parizer, majonezu i jogurt te pred zabezeknutim gledateljstvom užinaju na sjednici Vlade, uz najavu kako će `sledećeg jutra pojeftiniti još deset proizvoda.` A prije šest dana, na sjednici Generalne skupštine UN-a, pri izglasavanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici – srpsku zastavu s belim orlovima gurao je u usta. Za udžbenike je to kako Vučić manipulira emocijama Srba.
Nismo se dotakli Gazimestana 1989. ni bombardiranja Srbije od strane NATO saveza 1999. godine. Nismo se dotakli Pravoslavlja niti Majčice Rusije. Nismo se dotakli Crne Gore kao Drugog oka u glavi. Nismo se dotakli Republike srpske. Nismo se dotakli Užičkog kola i Šajkača u Sydneu nakon što je zbog necijepljenja Australija Noletu zabranila nastup na Grand Slamu. Nismo se dotakli puno toga. Ali svejedno i ovo je sasvim dovoljno za još jednom naglasiti osnovno za Hrvatsku; sa Srbijom korektno, ali uvijek na oprezu.
Od Vuka Stefanovića Karadžića i Garašanina, preko Stevana Moljevića i Puniše Račića do Dobrice Ćosića; od `Srbi svi i svuda`, preko `Do istrebljenja vašeg ili našeg` u zagrebačkom “Srbobranu“ 1902., do Memo-randuma i Srpskog sveta – koncept Velike Srbije proizveo je spiralu međunacionalne mržnje za koju je znanstveni genij Nikola Tesla, obraćajući se i Srbima i Hrvatima pred II Svjetski rat, rekao: `Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove i gradove`. Kako onda, tako i danas.
P.S. Dana 22. rujna 1919., dva je ujutro, Krleža se vraća s izleta u Slavoniju. Na željezničkoj stanici u Jasenovcu, vidi vlak kojim se austrijski činovnici i njihove porodice evakuiraju u Beč, i onda zamišlja unutrašnji monolog jednog austrijskog službenika, kojeg naziva B. H. Sektionschef: „Rat je izgubljen, Beč gladuje, Austrije nema, rulja je zavladala svijetom, rat su dobili ovi balkanski cigani, kakve li sramote! I ovaj povratak, u ovim marvinskim vagonima, punima brabonjaka i balege.“ E. To znači pisati slobodno: uvijek, o svima i o svemu…