PIŠE: Ante JUKIĆ
Hrvatska i Hrvati po mnogočemu su posebni. Neke stvari mogu nam biti na ponos, ali neke baš i ne. Jedna od njih svakako je psovanje, naša svojevrsna nekulturna baština. Psujemo kad smo ljuti, psujemo kad smo sretni. One koje volimo, kao i one koji nam nisu dragi. Nekima je psovka toliko ušla u krv, da više nisu ni svjesni kad je koriste. Dođe im kao zarez ili točka, kratki predah usred izlaganja. Iako nijedna psovka nije lijepa, a svaku bi trebalo izbjegavati, jedna je baš posebno ružna.
Nikad mi nije bilo jasno zašto ateisti psuju Boga. Dakle, ljudi koji u Njega, kako kažu, ne vjeruju, ipak ga imaju potrebu spominjati i vrijeđati. Meni to baš i nema smisla. Ja, recimo, ne vjerujem u leteće magarce i zubić-vile, oni mi ništa ne predstavljaju u životu. I stvarno mi ni na pamet ne padne svakodnevno ih spominjati, još manje ismijavati i vrijeđati. No, eto, mnogi samoprozvani ateisti nikako ne mogu bez Boga, on im je kao nekakva opsesija. Tko zna, možda je i to psovanje Boga, koliko god ružno bilo, znak kako ni oni nisu načisto sami sa sobom, kako i njih nagriza crv vjere.
A što onda reći za deklarirane vjernike koji psuju Boga, da ni ne trepnu? Ima i takvih podosta, jer statistika je neumoljiva. U Hrvatskoj se velika većina stanovnika izjašnjava katolicima, a psovanje Boga nije tako rijetko da bi sve mogli pripisati ateistima. Puno ljudi, očito, psuje i proklinje Onoga koga riječima ispovijeda. Ako ovo nije crvena lampica nad kojom vrijedi zastati i razmisliti, onda ne znam što je. Druga Božja zapovijed je jasna: „Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!”. Dakle, čak i uzaludno i površno spominjanje imena Božjega je grijeh, psovanje ne moramo ni spominjati.
Uzdah ‘Isuse Bože’ jedna je od češćih poštapalica i fraza koju možemo čuti. Iako ljudi o njoj ne razmišljaju na taj način, ona zapravo ima velik teološki značaj. To je najsažetija ispovijed vjere koja postoji, na tragu one Tomine ‘Gospodin moj i Bog moj’. Bilo bi dobro kad bi svatko nakon što izusti ‘Isuse Bože’ malo razmislio o tome što je upravo rekao. Ako doista vjeruje u to, ako je to njegovo životno uvjerenje, onda bi trebao imati više strahopoštovanja prema tome i izbjegavati uzaludno spominjanje imena Božjega. A psovka mu nikad ne bi bila ni u primisli.
Ružno je, zaista, svakodnevno slušati psovke svuda oko nas, klonimo se toga! Prije svega zato što je nekulturno, neovisno o tome jesmo li vjernici. Ako jesmo, onda je psovanje Boga ružno i besmisleno na kvadrat, to je nespojivo s vjerom, No, čak i ako maknemo u stranu (ne)kulturu i vjeru, ostaje jedna činjenica. Jedan razlog zbog kojeg bi psovku trebalo izbaciti iz života. Jednostavno, ne pomaže.
Ja još nikad nisam vidio da se razbijena čaša ponovno sastavila nakon što je netko opsovao. Nisam vidio ni da je promašena prilika postala gol, niti da je crveno na semaforu odjednom postalo zeleno. Nikad nitko u povijesti nije psovkom riješio svoje probleme i postao mirniji; štoviše, problemi uglavnom postanu još veći, a glava konfuznija. Ali, ako netko ima drugačija iskustva i ako mu je psovka zaista pomogla u životu, onda slobodno. Samo psujte, sve redom. Bilo bi šteta ne iskoristiti tu blagodat.