PIŠE: Ante JUKIĆ
Ako je nešto u životu sigurno, onda je to smrt. Sve nas čeka, svjesni smo kako joj ne možemo uteći. Nekad se na nju možemo i pripremiti, no nikad se do kraja s njome ne možemo pomiriti. I koliko god ponekad ovaj zemaljski život smatrali teškim, ipak ga uvijek nastojimo produžiti. Ne kaže se uzalud, kako nitko nije toliko mlad i zdrav da ne bi mogao umrijeti sutra, ni toliko star i bolestan da ne bi mogao poživjeti još barem dan. Velik je, zaista, misterij ta smrt, zaokuplja čovjekove misli od najranijih vremena.
I sam često razmišljam o njoj, a jedno pitanje uvijek mi je bilo intrigantno, ovih dana posebno. Zašto mi, zapravo, plačemo kad nam umre netko blizak i voljen? Zbog njega ili zbog sebe? Jesu li suze odraz naše bezuvjetne i iskrene ljubavi ili čak i u njima ima trunka sebičnosti i licemjerja? Ožalošćeni i neutješni ljudi najčešće kažu kako plaču zato što je pokojnik bio tako dobar čovjek koji će im jako nedostajati. Neki će reći i kako jednostavno ne mogu živjeti bez njega. U ovim riječima oslikava se doza sebičnosti, jer u prvi plan ne stavljamo pokojnika, nego – sebe. On će NAMA nedostajati, NAŠ će život biti težak. Mi tako zapravo žalimo sebe i svoju sudbinu.
Da stvar bude zanimljivija, što je pokojnik (barem po ovim našim kriterijima) bio bolji čovjek, žalost je veća. Potpuno razumljivo i ljudski, gledajući iz ove naše perspektive, bilo bi čudno da je drugačije, no vjernik se nikad ne bi smio zaustaviti na ovozemaljskom. Kako kaže sveti Pavao, svakom pravedniku smrt je nagrada, jer u tom trenutku počinje njegov suživot s Bogom. Počinje život koji više ne poznaju ni muku ni tugu, nego samo blaženi mir i spokoj.
Vjernicima bi to uvijek trebala biti vodilja. U prvim danima nakon smrti bliske osobe to je teško i normalno je kako će nas tuga preuzeti, no s odmakom vremena u ovim riječima svetog Pavla trebali bi naći smisao. Ako smo zaista voljeli pokojnika i ako je on zaista bio dobar čovjek, smijemo li biti neutješni zato što je on na mjestu vječne sreće? Ako ga i dalje želimo imati tu kraj sebe na ovome svijetu, nismo li malo sebični? Jesmo li ponovno sebe stavili u prvi plan?
Probajmo to gledati ovako. Bismo li voljeli da draga i voljena osoba pati za nama, kao što mi patimo za njom? Ne bi sigurno. Zato bi nam onda na neki čudan način trebalo biti drago što je ona umrla prije nas. Bolje je da patimo mi, jer ima li većeg dokaza ljubavi, od stavljanja križa bližnjeg na svoja leđa? Često znam pričati sa starijim ljudima koji su ostali bez supružnika, i uglavnom od njih čujem kako im je teško. I onda im kažem: „Budite sretni što je tako i prihvatite to kao žrtvu. Zamislite da je situacija obrnuta, da ste vi umrli, a vaš supružnik sad ovako pati. Biste li to poželjeli voljenoj osobi?“
Dojam je kako naricanjem i žaljenjem za pokojnima mi dijelom i peremo svoju savjest, pokušavamo ispraviti pogreške i izgladiti nesporazume iz vremena dok su oni bili s nama na ovome svijetu. To je besmisleno, jer vrijeme se vratiti ne može. Ljude se voli i poštuje prvenstveno dok su živi. Kad umru, kasno je za popravljanje odnosa koji nisu bili dobri. Sve što tad za pokojnika možemo učiniti su molitve i prikazivanje Svetih Misa za spas njihovih duša, ostalo nije u našoj moći. Paljenje svijeća, polaganje cvijeća i čišćenje grobova je lijepo i razumljivo ako nam je netko bio blizak, no i u tome treba imati mjeru i paziti kako to ne bi postalo samo sebi svrha.
Granica između važnog i nevažnog, duhovnog i materijalnog, vrlo lako se može prijeći. Sve te stvari koje činimo neće spasiti pokojnika, niti mu osigurati kraljevstvo nebesko. To prije svega ovisi o njegovim djelima za ovozemaljskog života i našim molitvama za njegovu dušu, ako se ona nalazi u čistilištu. U tom slučaju naše mu molitve mogu olakšati pročišćenje duše i ubrzati njezin put prema konačnom odredištu – raju. I zato, ako zaista želimo dobro pokojniku, prvenstveno ćemo to učiniti molitvama i Svetim Misama na njegovu nakanu. To je najveći oblik ljubavi koji prema njemu možemo iskazati.
Život vjernika često je obilježen popratnim folklorom i ispunjavanjem normi, nije dobro ako čak i spasenje duše, najvažnija i u konačnosti jedina važna stvar, ostane na tome. A često to upravo tako izgleda. Što veća svijeća, što ljepši buket i grob izglancan do savršenstva, a sve kako bi istaknuli – sebe. Umirili svoju savjest, opravdali se pred ljudima koji bi mogli svašta reći. A to nam je uvijek važno, koliko god ne željeli priznati.
Dok je hodio križnim putem, Krist je uplakanim jeruzalemskim ženama poručio da ne oplakuju njega, nego sebe i svoje grijehe. To je nekako i poruka koju nama ostavljaju naši pokojni. Ljudski je plakati za voljenim koji su nas napustili, no u jednom trenutku moramo dignuti glavu i prihvatiti stvarnost. Svu tu tugu i tjeskobu trebamo prihvatiti kao križ i žrtvu, bez kukanja i samosažaljenja, i krenuti u bitku za spas svoje duše dok još imamo priliku na ovom svijetu. A pokojnih se sjećati i za njih moliti.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.