PIŠE: Ante JUKIĆ
Prošle nedjelje, prve u veljači, u našoj zemlji obilježen je Dan života, no dojam je kako nije imao previše odjeka u javnosti. Dijelom vjerojatno i zbog rukometa, no dijelom i zbog toga što ovo baš nije, kako se to kaže, ‘in’ tema. Niti se političari previše ubijaju od angažmana po tom pitanju, niti većina javnih osoba i ‘selebritija’ voli dijeliti s pukom svoje mišljenje o ovoj temi. A i kad ga dijele, to uglavnom ne govori u prilog životu.
Paradoksalno je to pomalo. Danas je gotovo svaki dan u godini, Dan nekoga ili nečega. Stalno se nešto obilježava, ističu se nekakva prava. Toliko, da čovjek ponekad poželi doživjeti jedan sasvim običan dan, Dan ničega. Da barem imamo taj jedan dan u godini koji neće biti Dan nečega. I onda, u moru svih tih prava i ‘prava’, ono prvo i najvažnije pravo, pravo na život, baca se na margine i osporava. Iako je upravo to pravo preduvjet da bi sva ostala prava mogla zaživjeti.
Kad pitate ljude koja je najveća vrijednost u životu, većina njih reći će kako je to upravo – život. I to je istina. Zato, kad god se dogodi nekakva tragedija, prvo je pitanje ima li ljudskih žrtava. Sve ostalo tad postaje manje važno. Samo neka su svi živi i zdravi, za ostalo ćemo lako. Međutim, dok s jedne strane imamo tu veliku empatiju i brigu za ljudske živote, s druge imamo svojevrsnu kulturu smrti. Kulturu koja ne cijeni svaki život. Kao da postoje životi koji nisu jednako vrijedni kao drugi.
I onda nekako ispada kako se današnji čovjek ne bori za život, nego mu je u prvom planu vlastiti život. Njegova komocija. Treba učiniti sve kako bi produžili ovaj svoj život što je više moguće, uživati u njemu koliko god se može. Pa ako to znači i uskratiti pravo na život drugome, i to je dozvoljeno. Jer postoji to famozno ‘pravo na izbor’. Krilatica koja je skovana kako bi se izbjeglo reći što to ‘pravo’ podrazumijeva. Budući da bi to zvučalo pomalo okrutno i ne bi se uklapalo u sliku koje zagovaratelji tog prava žele stvoriti o sebi. Pravo na izbor postoji, to nije sporno, ali to nije ovo koje se nameće. Pravo na izbor tiče se našeg života, našeg opredjeljenja, ne može ono biti argument za odluku o životu drugoga.
Ovih smo dana svjedočili jednoj bizarnoj situaciji, koja najbolje oslikava gdje smo mi to danas kao društvo došli. Udruga Betlehem je na zagrebačkoj Trešnjevci, u sklopu samostana Pohoda Marijina, postavila ‘Prozor života’, na kojem majke mogu ostaviti svoje neželjeno dijete. Nudeći tako spas djetetovog života, ali istodobno i pomoć majci koja sigurno teško proživljava ovakve situacije. Bez ikakve prisile i nametanja, bez osude. Samo pružena ruka, i majci i djetetu.
Na ovakvu inicijativu žestoko su reagirale mnoge udruge, prvenstveno Ženska mreža Hrvatske, koja u ovome vidi napad, prisilu i uskraćivanje prava ženama. Koje će ovakve stvari možda pokolebati i odvratiti od odluke koju su donijele. O tome koliko je ovo apsurdno, pa pomalo i nadrealno, moglo bi se govoriti satima, ali nema potrebe. Ovakve situacije najbolje je ne komentirati, dovoljno one govore samo za sebe. Ali, eto, Prozor za život je opasan i usmjeren protiv žena, dok se Ženska mreža bori za njih i predstavlja nekakav uzor humanosti i tolerancije. Svakome na razmišljanje i zaključak, ja ću reći samo kako je pola djece kojima je uskraćeno pravo na život – žensko.
Pitanje života i njegove zaštite jedno je od najvažnijih tema današnjice. Uzalud nam sav napredak i blagodati ovog svijeta, ako nema života i ako njega ne štitimo. Od začeća, pa do prirodne smrti. To je nešto čime bi se svi trebali voditi. Vjernici prvenstveno, a onda i svi ostali. Nije to lako danas uslijed ove zasljepljujuće ideologije koja agresivno nameće svoje ‘vrijednosti’, ali vrijedi nekad pokušati i sam donijeti zaključak, vidjeti stvari koje su tako prirodne i očite. Pravo na život je iznad svih prava…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.