PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Radoznalo sam zvjerlao kroz prozor polupraznog beogradskog busa, uporno pokušavajući naći nešto što će me oduševiti, ali uzalud.
Inače, nikad nisam bio previše impresioniran glavnim gradom bivše Jugoslavije, a te zime je izgledao pogotovo neprivlačno; siv, tmuran, prljav…
Razmišljao sam o razlogu svog dolaska.
– Ajde, đido, brate moj, svugde ću da te vodim! Celu subotu popodne i nedelju sam slobodan, obići ćemo sve kafane! A i proverio sam, znam da imaš „tri žuta“ tako da… – telefonski me lomio moj dragi prijatelj Bobo, trenutačno nastanjen u Beogradu.
Slobodan Bobo Minić bio je sjajan lik, Crnogorac iz Bijelog polja (kakav oksimoron, a?), veliki navijač Crvene zvezde i moj nekadašnji suigrač i cimer iz Virovitice. Noći i noći smo proveli pričajući o nogometu, navijačima, huliganima i stadionima.
Bila je sredina ožujka dvije i pete, skitnica u meni tih je godina bila neumorna, tako da me je dobio već na ovo „Ajde, đido…“.
U Beograd sam krenuo vlakom, a stigao vozom.
Sa štajge laganini pjehe, sa smiješkom pokušavajući dokučiti kakve je sve navijačke vragolije vidio ovaj objekt.
Šetnja mi je brzo dosadila pa sjedoh na bus, linija 78 direktno do Zvezdinog stadiona jer je Bobo radio u obližnjem kafiću.
Sjeo sam do prozora, isključio zvuk na mobitelu da ne bi cijeli bus slučajno čuo „…mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoooooj“ i načeo Idilu, neslužbeno najbolju čokoladu na svijetu.
Idila nije dugo trajala.
Ratnici prizemlja
Prvi znakovi zapleta pojaviše se već na idućoj stanici kad u bus uđoše dvadesetak momaka za koje sam odmah skužio kojem plemenu pripadaju; šilterice Burberry, poneka Aquscuttum, jakne i trenerke Fred Perry i, već tada, Stone Island, donji dijelovi Adidas, Lonsdale i nešto Ben Shermana, a na nogama više krokodila nego u Evergladesu.
Običan promatrač ih nikad ne bi povezao s nogometom i utakmicama, možda tek po diskretno zakačenom bedžu ili crveno-bijelom šalu koji se jedva nazirao ispod jakne, ali ja već desetljećima nisam bio obični promatrač.
– Prije, čim ga vidiš, znaš ‘ko je, a sada čim ga vidiš, ne znaš ‘ko je – prigodno bi se ovdje uklopila besmrtna rečenica Ilije Čvorovića.
„Zvezdini navijači… I to neka huliganska frakcija“, pomislih u sebi i još više okrenuh vugla prema prozoru, ne želeći apsolutno ničim privući njihovu pozornost. Ali, slušao sam ih pozorno…
Ekipa u najluđim godinama, onako svi U-21, željni dokazivanja i punjenja navijačkog životopisa, glasni, bučni, na trenutke duhoviti, na trenutke vulgarni, željni pozornosti, pažnje… U pet minuta si mogao vidjeti ‘ko je tu vođa, tko dežurni klaun, a tko je zadužen za dijeljenje šamara.
Kao da gledam Ultrase, nikakve razlike nije bilo.
Moju ulogu „neprivlačitelja pažnje“ sam igrao maestralno, ali kao što je jednom rekao stari zakonodavac Murphy; ako nešto može poći po zlu, poći će.
Na leđima osjetih neko pritiskanje, okrenuh se i ugledah simpatičnu staricu s dva cekera i ruksakom na leđima, samo što se ne sruši.
– Majko, sjednite ovdje – rekao sam tiho, najtiše što mogu.
Pogledala me onim pogledom koji samo bake imaju…
– Jaoo, dete, baš si zlatan, hvala lepo.
– Molim lijepo! – odgovorih joj, a ovo lijepo sam izgovorio očito mrvicu glasnije, jer se, unatoč prosječnoj buci punog autobusa, dvadesetak ljudi okrenulo prema meni.
I to baš onih dvadesetak koje sam očajnički želio izbjeći.
– Ooooo, pa što to imamo ovde!? – u lice mi se ekspresno unio jedan od njih, po mojoj ranijoj procjeni, iz Ekipe za batine.
– Baš LIJEPO! Je l’ to neki LIJEPI ustaša? LIJEPO, LIJEPO…
I prije me je jezik dovodio u nezgodne situacije, ali nisam mislio da će me pristojnost i dobar kućni odgoj ovoliko koštati.
U trenu su me okružili, sretni kao da su zarobili NATO pilota devedes’t devete. Pojedinci su smrdili na lozu, neki na pivo, a najviše su me brinuli ovi s očima poput klikera, naudarani kao Higuita.
Sijevala su pitanja…
– Alo, bre, odakle si, keve ti? Vadi ličnu kartu!
– Sigurno si došao u Kuću cveća kod Tuđmana, a?
– Hrvat, daj mi patike da probam, 42-43 , jel’ da?
– Uopšte nećemo svi da te bijemo, izaberi petoricu pa će da te oni…
A počelo je i nabacivanje idejama, već ranije spomenuti kućni odgoj mi ne dozvoljava da ih ovdje spomenem. Niti jedna mi se nije svidjela, a pogotovo
– Је ли, бре, ујко, знаш ли шта се десило Парангалу? Е то је камилица шта ћемо tek теби да урадимо…
Čudio sam se što spominju najljuće neprijatelje, pa makar i da me uplaše, ali sam sada imao većih briga…
Hrvatski humor i srpsko junaštvo
Apsolutno najveću nelagodu mi je pričinjavao lik s moje lijeve strane, savršeno naređen za desni kroše; izgledao je kao produkt jednonoćne avanture Haniballa Lectera i Aileen Wuornos, čitavo vrijeme me milovao po glavi (?!?) i malo je reći da me plašio više nego svi drugi zajedno.
– Pa pustite mladića, šta vam je on skrivio – pokušala je bakica, a i pojedini putnici, pokrenuti akciju „Spašavanje Hrvata Ivana“, ali je ideja ugušena u začetku.
Vagao sam svoje šanse i ponuđene opcije, a njih nije bilo ni u tragovima.
Sve se svelo na dvije varijante: izgubiti zube ili izgubiti obraz!
Kod ovog prvog slučaja ne bih se mogao pogledati par tjedana u ogledalo i to je to, dok bi u drugom taj period bi trajao puno duže.
Jer zubi će narasti, a obraz teško.…
Morao sam brzo razmišljati, trebao sam dobiti na vremenu, možda neki drot zaluta u bus ili netko pozove muriju. Možda…
Konačno sam i ja progovorio.
– Evo, ovako ćemo, momci! Jeste, Hrvat sam, provalili ste me, svaka čast, ali pošto sam danas izuzetno dobro raspoložen, nudim vam priliku da se spasite!
Čitav bus je zašutio, čak sam vidio da i vozač više gleda retrovizor nego cestu.
– Ako iz deset pokušaja pogodite iz kojeg hrvatskog grada dolazim, pobijedili ste i možete me okrenuti na ražnju, kamenovat ili na uzici prošetati Knez Mihajlovom, ako hoćete.
Stone Island, očito vođa, primio se na priču…
– A ako ne pogodimo?
Samo sam to čekao, od takvih sam voleja napravio karijeru….
– Ako ne pogodite, puštam vas, svi ste slobodni i nikome od vas dlaka s glave neće faliti, obećavam!
Nekoliko sekundi mučne tišine, a onda se autobus zaljuljao od smijeha! Dobro je, pomislih, malo sam olabavio atmosferu i pridobio još par simpatizera.
Jedan od lonsdejlovaca, onaj koji je izgledao kao da je upravo stigao s kastinga za Rane ili Do koske, lagano me uštipnuo za obraz i pokazao da, osim teretane, zaluta ponekad i u knjižnicu:
– Od pet duhovitih Hrvata na svetu, mi baš ulovimo jednog!
– Može, dečko, imaš jaja, prihvatamo izazov. Samo da ti kažem, pripremi dokumente, ako pogodimo odakle si, veruj mi da nikad više nećeš zapevati onu „Hrvatska mati me rodila…“!
Zagrmili su kao po komandi „Pune tribine ludih navijačaaaaa…“, ja sam teškom mukom progutao slinu, duboko udahnuo, pogledao svog neumornog milovatelja i procijedio:
– Može, Srbi, neka igra počne!
NASTAVAK U SLEDEĆEM BROJU