✍️ Ante JUKIĆ
Ponukani iznosima koji se vrte u svijetu profesionalnog nogometa, mnogi ljubitelji najvažnije stvari na svijetu smatraju kako se treba okrenuti amaterizmu. Tamo se, kažu, još uvijek igra iz ljubavi, za ‘raju’. Lijepo zvuči, no problem je što amaterizam ne postoji. Točnije, postoji, ali se skriva pod pojmom ‘rekreacija’. A ovo što mi nazivamo amaterizmom, zapravo je (polu)profesionalizam.
Koja je razlika između nogometaša PSG-a i nekog županijskog prvoligaša? Suštinski gledano – nikakva. Ovaj pariški je možda malo kvalitetniji, puno spremniji i jako puno plaćeniji, ali isto tako ima i puno više obaveza od kolege iz županijske lige. Princip je isti, razlike su samo u iznosima i zahtjevima koji se pred njih stavljaju. Kao što je to slučaj u svakom odnosu, nešto odradiš, nešto dobiješ zauzvrat. Teza kako amateri igraju isključivo iz ljubavi jeftini je populizam, pa i licemjerje, jer velika većina igrača u tom svijetu je plaćena. A kad je tako, prestaje svaka priča o ljubavi i žrtvi.
Posebno je smiješno slušati naricanja o izgubljenim subotama i nedjeljama, satima potrošenim na putovanja i utakmice. Opet, naravno, iz ljubavi. Prema nogometu, klubu, selu. Je li netko prisiljen na to? Ucijenjen? Dopuštam da netko možda stvarno jest, ali siguran sam kako velika većina nije. S druge strane, jesu li plaćeni za to? Velika većina je. Dakle, to je ništa drugo, nego odrađivanje posla na koji si dobrovoljno pristao.
Ako netko ne želi gubiti vikende na nogomet, rješenje je vrlo jednostavno. Ostaviš se toga i svaki vikend si slobodan. I ne samo vikend, svaki dan je tvoj. A kad ti baš zafali lopta, organiziraš neki termin s ekipom. E, to je amaterizam u punom smislu riječi. Jer tamo nisi plaćen, štoviše, tamo moraš nešto i sam platiti. To je onda ljubav prema nogometu.
Lijepo je pridavati pažnju i popularizirati ‘amaterski’ nogomet (i sport općenito), ali i to je malo u posljednje vrijeme otišlo u ekstrem, postalo je naporno. Čak bih rekao, i napornije od svijeta profesionalizma. Kod profesionalaca barem nema skrivanja i figa u džepu, zna se da su plaćeni za to i da (dijelom) igraju zbog vlastite koristi. A kod amatera se stalno provlači ta nekakva romantična priča o ljubavi, žrtvi, odricanju i davanju, a istina je često potpuno drugačija.
Ne postoje profesionalci i amateri. Sve su to profesionalci, razlike su samo u nagradama i zahtjevima koji se pred nogometaše stavljaju. I zato malo manje patetike, glume i populizma ne bi bilo na odmet.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.