PIŠE: Ante JUKIĆ
Migracije su jedno od glavnih obilježja čovječanstva, još od njegovih najranijih dana. Od kad je svijeta i vijeka, čovjek seli, putuje, traži sebi bolje mjesto za život. Čak nužno ne traži ni bolje, nego jednostavno drugačije. Traži, kako se ono kaže, svoje mjesto pod suncem (trenutno u hladovini). Nismo ni mi Hrvati po tom pitanju iznimka. Zapravo, ako nas nešto kao narod obilježava, onda su to Katolička Crkva, višestoljetna borba za svoju državu i iseljavanje. Dobro, i nogomet. Zato nas i ima svugdje, zato nas skoro više živi ‘vani’, nego u domovini. Gotovo da nema kuta zemaljske kugle/ploče gdje nećeš naići na Hrvata. Ima nas u Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji, Novom Zelandu, Europu smo preplavili. U Afriku zasad uglavnom odlazimo kao misionari (ili po djecu), jedino nam je Azija još uvijek relativno neotkrivena. Antarktiku neću ni spomenuti, da netko slučajno ne bi dobio ideju.
Razlozi za iseljavanje su različiti. U 20. stoljeću smo uglavnom u bijeli svijet išli zbog političkih (režim) i ekonomskih razloga (trbuhom za kruhom). E sad, zašto su Hrvati napuštali državu u kojoj je, po nekima, bilo tako lijepo, teško je logički objasniti. Tko zna, možda je bilo toliko dobro, da nam je postalo dosadno. Pa smo se, eto, čisto iz znatiželje zaputili preko granice vidjeti kako žive obični smrtnici, koji ne mogu ni sanjati ono što smo mi imamo. Kažu da ničega previše nije dobro, isto valjda onda vrijedi i za kruh i demokraciju.
Ali, pustimo sad prošlost, pozabavimo se mi ovim današnjim iseljenicima, koji su postali kraljevski argument kad želiš naglasiti koliko je u Hrvatskoj loše. Ako kao medij željan istine svoju nadasve objektivnu i slojevitu analizu naše svakodnevice ne završiš patetičnim spominjanjem tisuća mladih koji napuštaju Hrvatsku, nisi ništa napravio. Isto vrijedi i za mnoge ‘obične’ ljude. Na ulici, u kafiću ili na društvenim mrežama. Tamo pogotovo.
Današnji iseljenici ne napuštaju domovinu zbog diktatorskog režima. Istina, zna se u ovoj današnjoj ‘demokratskoj’ Hrvatskoj naći elemenata diktature, no, ruku na srce, daleko je to od nečega što bi tolike ljude prisililo na odlazak. Što se tiče ekonomije i životnog standarda, o tome se može razgovarati, to je svakako jedan od razloga zbog kojeg ljudi odlaze. Često se kaže kako mladi odlaze i zbog politike i političara, no to bih sve stavio pod ekonomiju. Ne idu ljudi ‘van’ zbog političara osobno, nego zbog nezadovoljstva životnim standardom, koji bi im, po njima, političari morali osigurati. Tako da, kad govorimo o politici kao razlogu iseljavanja, opet se vraćamo na ekonomiju.
No, dok su se nekad razlozi iseljavanja najvećim dijelom vrtjeli oko diktature i ekonomije, danas ima još mali milijun povoda za napuštanje rodne grude. Granice su otvorene, možeš, barem po Europi, putovati lakše nego ikad. Prometna infrastruktura je neki drugi svijet, što također olakšava migracije. Ljudima su općenito informacije dostupnije nego ikada, otvoreni su im mnogi vidici, u sekundi možeš doznati što se gdje nudi i kakve su mogućnosti. Ne treba zanemariti ni znatiželju i potrebu okušati se u novom okruženju, napraviti iskorak, izaći iz zone komfora. Konačno, ima nešto i do trendova, kojima se ljudi tako lako priklanjaju. Po onoj narodnoj, ‘vidjela žaba kako konja potkivaju, pa i ona dignula nogu’.
Vidimo, dakle, koliko je iseljavanje kompleksan fenomen, koliko ga treba ozbiljno analizirati prije donošenja zaključaka. Ipak, pojedini mediji (zapravo, većina njih) nemaju dileme. Oni su pričali s apsolutnim SVIM iseljenicima i saznali kako SVI oni odlaze zbog lošeg života u Hrvatskoj, a za što krivnju, po njima, snose isključivo političari. Istu tezu vrte i mnogi naši sugrađani, koji slijepo prihvaćaju sve što čuju od mainstream medija. Osim ako i oni ne dežuraju na granicama, kolodvorima i zračnim lukama, pa također imaju saznanja iz prve ruke. Naravno, od SVAKOG našeg sunarodnjaka koji je napustio Hrvatsku.
Mala smo država, grad još manji. Gotovo se svi poznajemo. Ako nisi i sam otišao ‘van’, sigurno imaš nekog ‘gastarbajtera’ u široj obitelji i(li) krugu poznanika. I ja ih imam, i mogu reći da su to stvarno različiti profili ljudi. I kako su razlozi njihovog odlaska zaista raznoliki. Široka je to lepeza stupnja obrazovanja, zanimanja, ambicije, marljivosti, osjećaja prema domovini, kvalitete života koji su imali ili koju mogu imati ovdje. Da, zaista ima ljudi koji imaju diplome i koji su pokušali sve, ali u Hrvatskoj jednostavno nisu mogli ostvariti svoje želje i ambicije, no znam i druge slučajeve. Od onih koji su i ovdje lijepo živjeli, ali žele više, do onih koji ovdje nisu bili voljni previše zagrijani za posao, pa sad u Austriji ili Njemačkoj rade ono što bi ovdje s podsmijehom odbili. A da ne govorim koliko su iseljenici kao osobe različiti i kako ih ima svakakvih, što, uostalom, vrijedi i za sve ostale društvene skupine. Uglavnom, svatko može govoriti iz svog iskustva i svi ćemo se složiti kako je nemoguće iseljenike i razloge njihovog odlaska svesti pod isti nazivnik.
Nažalost, većinu današnjih medija na zanimaju činjenice, istina pogotovo. Njima su važni ‘klikovi’, važno je naći temu koja prolazi, a patetične priče o mladima koji napuštaju domovinu su ‘bingo’. Takvi mediji idealizirat će iseljenike, učiniti od njih mučenike bez mane koji su teška srca bili prisiljeni napustiti rodnu grudu, ali ne zato što to što to stvarno misle o njima i što im je stalo do njih, nego kako bi ih iskoristili. U ovom slučaju, kako bi poslali poruku o Hrvatskoj u kojoj je tako loše da mladost mora odlaziti. Licemjerno je i apsurdno naricati nad sudbinom mladih ljudi koji odlaze, kad upravo ti svojim svakodnevnim pisanjem doprinosiš stanju apatije i nezadovoljstva, potencirajući loše stvari.
I kad se na to ‘prikače’ političari koji u svemu vide priliku za te famozne bodove, pa se predstavljaju kao nekakvi zaštitnici tih iseljenika, kao suprotnost onima koji te ljude tjeraju van, ne možemo ne zaključiti kako se radi o klasičnom parazitiranju i korištenju određenog društvenog problema u vlastite svrhe. Meni osobno vrhunac apsurda i licemjerja je kad mediji prikazuje iseljenike kao mlade, sposobne, marljive, poštene, školovane i apolitične ljude, kao suštu suprotnost bahatim, nesposobnim i korumpiranim političarima koji su ih otjerali u tuđinu. Kao da su svi iseljenici savršeni, kao da i među njima nema loših primjera. Ima među njima čak i onih, ne bi čovjek vjerovao, koji su itekako bliski politici i političarima.
Neću ni spominjati kako su mnogi od tih iseljenika ovdje živjeli bolje, nego što živi mnogo onih koji su ostali i koji se bore. Kojima trava nije uvijek zelenija negdje drugdje. Po dijelu medija i mnogim ljudima koji svoje nezadovoljstvo iskazuju na društvenim mrežama, ispada kako svi oni koji žive u Hrvatskoj imaju (super plaćeni) posao, kako nikakvih problema nemaju i kako su im sva vrata otvorena. I sve to, naravno, jer imaju potrebnu člansku iskaznicu. Znamo svi da nije tako, ali ljudi koji su ostali i koji, problemima usprkos, žele u domovini graditi svoju budućnost očito nisu toliko bitni kao iseljenici, o njima se ne piše toliko. Pomalo nepravedno, ako mene pitate.
Otišao sam možda malo previše u širinu, pa ću završiti. Iseljavanje mladih ljudi možda je i najveći problem koji može pogoditi državu, i baš zato mora mu se pristupiti detaljno i sveobuhvatno, a ne koristiti ga u dnevno-političke svrhe. Politika i političari koji vode državu imaju odgovornost za sve što se u njoj događa, pa tako itekako imaju i prste i kad pričamo o iseljavanju, ali nisu jedini krivci i nisu jedini razlog. Znam da je nekim ljudima to teško povjerovati, no to je tako.
Razumijem razočaranje, i sam sam razočaran i tužan kad vidim kako se, ionako malobrojni, dodatno osipamo. Posebno razumijem roditelje kojima djeca odlaze, to je posebna bol. Međutim, nikad se neću složiti s razmišljanjem kako je život u Hrvatskoj toliko loš da su svi ti ljudi morali otići, a pogotovo se neću složiti s banalnim i površnim korištenjem iseljavanja kako bi se ‘argumentirala’ teza o Hrvatskoj u kojoj ništa ne valja i ne funkcionira. A što se tiče politike i političara, ako već tražimo razloge u njima, prihvatimo malo i svoju odgovornost. Umjesto prozivanja političara što su nam sin/kći/brat morali napustiti dom, zapitajmo se gdje smo mi bili i što smo mi radili svih ovih godina. Pa i na biračkim mjestima.