PIŠE: Mladen KEVO
U Dnevniku, pod datumom Petnaesti siječnja 1992. godine, zapisao je: „Svi su oko mene sretni. Neki su i plakali. Neki govorili kako su se danas ponovno rodili, neki ozareno izjavljivali da im je ovo najsretniji dan u životu. Mi smo ono političko ružno pače na Balkanu, kojemu nikako nisu planirali dopustiti da izraste u bijelog labuda. Natjerali smo ih. To je pravi izraz; natjerali smo ih! Sve ostalo što se ovdje zbivalo, uglavnom, nije ih previše diralo. Ali, Vukovar i Dubrovnik su im ipak probudili nečistu savjest…
Prije osamdeset i pet godina jedno su jutro hladni Norvežani hladnim Šveđanima hladno rekli: ‘Doviđenja, mi vas hladno napuštamo, odosmo vam mi u naše hladne fjordove i ti naši fjordovi zvat će se od danas nezavisna hladna država Norveška.’ Šveđani su hladno odgovorili: ‘Ha, dobro, idite u miru, što se tu može.’ Svijet im je toplo uzvratio: ‘Dobro nam došli, dragi Norvežani, u međunarodnu zajednicu država i naroda.’. Osamdeset pet godina poslije i Hrvati su se jedno jutro odlučili učiniti to isto.
Ali Hrvati nisu Norvežani. Njima nije dopušteno tek tako otići. A ni Srbi nisu Šveđani, da bi Hrvatima dopustili da samo tako odu, bez barem jednog rata u krvi do koljena. Svijet je onda rekao: ‘Gospodo Hrvati, pa to ne dolazi u obzir, to je strašno, to je šokantno. Vaša secesija ulazi u svih Sedam smrtnih grijeha! Presuda: Zabranjujemo vam da se branite’, nosit će formu britanskog teksta Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, o uvođenju potpunog embarga na uvoz naoružanja u Republike bivše Jugoslavije…
Svim sijedim engleskim lordovima, srebrna žličica, kojom su miješali indijski čaj iz posljednjih britanskih kolonijalnih rezervi, ispala je i tresnula je od mramor Buckinghamske palače. Američkom državnom tajniku, nediplomatski stegnula se čeljust. Svim francuskim ministrima od ljutnje, a jednom od srama, vanprotokolarno krv je u lice navrla. Svi ruski generali lupili su šakom od stol, i rekli su: ‘Hrvati: Njet harašo!’ A svi srpski generali dodali su: „Sravnit ćemo Vas bre sa zemljom, ima da vas nema.“
Kad četiri milijuna Norvežana hoće otići u svoju državu to je čist’ normalno. Jer, zaboga, pa ipak su oni Skandinavci! Ali kad četiri milijuna Hrvata hoće otići u svoju državu, to je `nedopustivo i skandalozno`, jer: Svi su oni tamo dolje samo Balkanci. Jednostavnije je da još koje stoljeće pričekaju i da šute: pa bar oni to umiju. Čekati i Šutjeti… Ali sad je nastupio veliki međunarodni problem. To nisu hladni Norvežani. To su uzavreli Hrvati. Oni više neće ni šutjeti ni čekati… Traže svoju državu. I hoće ju odmah!
Dva dana nakon što je napokon uslijedilo međunarodno diplomatsko priznanje njihove države, tim povodom, slavilo se na samoj crti razdvajanja sukobljenih strana, na tri stotine metara od obale smrznutog Bosuta, u kući novinara i ratnog izvjestitelja, u njegovoj kući. Slavilo se! Razuzdano. Baš se slavilo… Veselo društvo sačinjavali su branitelji kojima je ova kuća mjesecima bila baza. Došli su i kolege iz Glasa Slavonije, kum i dečki iz Samostalne satnije i iz Vojne policije, Davor iz Hine, Drago iz Večernjeg…
Pored police za knjige, prepune knjiga i pepeljara punih čikova, stajali su, svirali i pjevali basist i trojica tamburaša. Na nogama imali su crne kožne čizme do pod koljeno, s niskim ravnim đonom. Iz njih su izlazile smeđe rajtoze od samta na tanke pruge, bili su obučeni u bijele vezene lanene košulje, preko njih imali su crvene kožne prsluke optočene raznobojnim stakalcima i bakrenim zakovicama, izrađene kod onih starih majstora, koji to još umiju raditi u tradicionalnom šokačkom stilu. Bile su to `Dike`.
Vidjelo se da su svirci znalci svog zanata. To su oni čuveni ravničarski tamburaški magi opuštene zabave, koji svako i svačije neraspoloženje u trenu znaju preokrenuti u nešto potpuno suprotno, u ono veselje i u onakvo dobro raspoloženje, te mu se i sam onaj komu se to dogodilo, poslije čudom čudi. S njima se ni u čemu ne vrijedi natjecati. Ako ih ne možeš nadmašiti, onda im se pridruži; čovjeku koji se tu zatekne jedino to preostaje. Odzvanjalo je cijelom kućom: O meni svašta govore lažu, Pusti ga vele taj dugo neće…
Orila se tako ta pjesma tom kućom, po žicama, za koje su bili zataknuti nedavno tiskani novi hrvatski dinari, svirci su prstima i trzalicama klizili i letjeli, a od nesputanog veselja zrakom bi, s vremena na vrijeme, kroz otvorena uska balkonska vrata, u pravcu terase na kojoj nikog nije bilo, proletjela i poneka čaša. Bilo je to očito jedno pravo razuzdano veselje, koje je za ove kriterije ovih istinskih veseljaka, bez sumnje još bilo sasvim pod kontrolom… Nešto, čisto normalno!
Baš su bili veseli i baš se to na svima njima vidjelo; svi su sebi željeli dati oduška, onako do kraja i upravo su to i činili. Priznanje njihove zemlje bila je najljepša glazba ne samo za njihove uši, mjesecima samo na fijuk granata i zvuk eksplozija i detonacija svikle, već i za samu njihovu dušu, dušu slavonsku! I sad, umjesto granata i kaosa rata, na nekako čudno utihnuloj bojišnici riječi, taktovi pjesme i poneka čaša lete, i odzvanjaju ovom velikom, veselom, raspjevanom i raspojasanom dnevnom sobom.
Nazdravljalo se. Kucale su se na sve strane, a bogme i pucale čaše. Pucali su od sreće, jer je ova, njihova generacija taj san ostvarila i jer su i oni osobno, u tome sudjelovali i tome doprinijeli. Pucale su i žice na tamburicama, pucale su i glasnice u grlima, pucao je kroz prozor pogled na ravnicu, pucalo je sve u njima i sve oko njih, čak je i jedan slavljenički rafal iz kalašnjikova s terase u siječanjsko zimsko nebo bio ispucan. Valjda neće zbog toga druga strana objaviti da su prekršili Sarajevsko primirje?!
Imaju državu! Nisu je dobili na dar; nitko im ju nije milosrdno poklonio, nego su je oteli od bešćutnog neprijatelja, iščupali iz čeličnog zagrljaja beogradskog pašaluka te svojom krvlju njezine granice u obliku onog zategnutog luka, onog hrvatskog bumeranga – ucrtali na sve europske i svjetske zemljovide. I uvjereni su svi da je to trajno. Zauvijek. Krupni basist bješe sav znojan od silnog potezanja struna, iz kojih je izbijalo i cijelom kućom odjekivalo ono neprekinuto: tumba-tumba.
Srce je htjelo iskočiti van, duša je bila negdje u oblacima, đakovačkim misnim bistrim bijelim vinom, boje razrezanog zrelog limuna ‒ pogledi su im bili veselo zamućeni, poskakivalo se u krug i na sve strane: Igralo se i pivalo tako, k’o da nitko nikad umrijet neće… Uhvatili su se u krug, pa bi taj krug one ipak oprostive, vesele ludosti onda pred svircima ‒ naglo, ali sinkrono ‒ u polukrug rastvorili, pa bi se onda poravnati, s nekoliko gipkih sitnih koraka svi istom brzinom približavali tamburašima.
Činili su to toliko brzo te je izgledalo kako će se s njima sudariti… I zastali bi onda tik do njih, toliko blizu da su trbusima i prsima na razigranim tamburama gotovo žice dodirivali, potom bi se odmah istim takvim usklađenim koracima, udaljavali od njih pa sve do samog kraja sobe… Trebalo je to vidjeti, trebalo je tu biti. Kako bi im žice na tamburama uopće mogle poslužiti za nastavak svirke, sve su novčanice s njih svirci poskidali i pohranili u dubinu tijela basa, ali su za te iste žice zaticane nove!
Može se paliti i rušiti, može se i ubijati, ali se san jednog Naroda, i volja jednog Naraštaja koji je odlučio tu priču jednom zasvagda na čistac istjerati, Duh jednog pokoljenja kojega će sva buduća spominjati, taj duh i taj Moral – ničim se više ne da slomiti. Njihovoj generaciji dovršiti taj milenijski posao bilo je suđeno. Dosta je bilo I. i II. Jugoslavije: vrijeme je za Našu Samostalnu Lijepu našu! Sav njihov protuudar jedna je jedina strofa, jedne pjesme budnice: Ili će se viti il`’ nas neće biti! Viti će se i Biti će nas…
Ruke su im bile svima visoko podignute, dlanovi otvoreni, prsti rašireni, kažiprst upirao se u pravcu tamburaša, dok su pjevali beskrajni obijesni slavonski bećarac: A, oj, kućo, hrastovu ti gredu, sve sam spisko sad si ti na redu, U mog Da’de propalo imanje, uništi ga moje školovanje,Ujak ujnu utjero u kujnu bježi, ujna, široka je kujna, A oj ruko dulja od rukava, Bil sve znala kog si milovala…Vozila se Šokica po Savi, digla noge da se ne udavi… Ja sam Janju ljubio na panju, U neznanju popeo se na nju…Tamo gdje su žitna polja, tamo gdje se klasje svija.
Svi su bili sretni i sve je srećom odisalo, veseljem prštilo, razigranom mladošću buktilo, vjerom isijavalo, i nadom svijetlilo. Otvorili su vrata od hodnika i cijelom kućom, baš poput Bosuta, tečna je glazba tamburice tiho tekla; kao mjesečevo srebro nad hrastovima orijašima Šumice, sjetna se pisma Bunjevačka točila, razlijevala i rasipala: U Somboru Pedeset i neke, A sa strane posjedale nane; paze, glede, broje više puta; Kol’ko ih je došlo Lemeša; iz Sombora i iz Tavankuta…Došli su nam najmiliji gosti; tamburaši čak iz Subotice…