PIŠE: Mladen KEVO
Kao nepravomoćno osuđenom, da bi od od anonimnog, nedavno primljenog gradskog službenika, postao Gradonačelnikov bliski suradnik ‒ trebalo mu je tri i pol mjeseca. Sad, s ovim poslom, komunicirajući svakodnevno s najvišim državnim, poslovnim, financijskim, javnim, kulturnim, sportskim i drugim ministarstvima, adresama, ustanovama, odjelima, zavodima, službama, sveučilištima, institutima, fakultetima, pojedincima; s Uredom premijera, s Uredom predsjednika, s Nadbiskupskim dvorom…
S HAZU, s Leksikografskim zavodom, s Maticom hrvatskom, s Rektoratom sveučilišta, sa stranim veleposlanstvima i sa svima drugima koji su imali sjedište ili neki poslovni ili javni interes u Glavnom Gradu, otkrio je i uvjerio se u ono ‒ što mu je bilo najvažnije. Osvjedočio se u to, kako ipak, cijelo vrijeme, nije u njemu bio problem. Možda je ponekad malo svojeglav. Možda je malo nagao. Možda je ponekad malo preveliki moralizator. Možda u posao unosi malo previše strasti i emocija.
Možda je ponekad malo preveliki perfekcionist, ali svejedno nije problem u njemu. Poslove, koji su mu povjereni i za koje je obrazovan, on zna raditi. I sad definitivno zna, da to zna. Načisto je sam sa sobom! Povodom smrti poznatog velikog pjesnika Dragutina Tadijanovića, svom šefu umije napisati takav govor da mu, nakon Komemoracije u Gradskoj vijećnici na Gornjem gradu, akademici iz Razreda za književnost Akademije čestitaju i pitaju Gradonačelnika tko mu je u koncipiranju toga pružao sugestije.
Nije problem u njemu. U ovima oko njega je ipak problem. Na najvišem mjestu i na najzahtjevnijem poslu dosad, opet je testirao i provjeravao ono što ga je oduvijek najviše zanimalo. Kolike su mu mogućnosti? Koliki su mu profesionalni i stručni limiti? I vidio je jasno, prema reakcijama okoline i po svemu ostalom, kako se i s ovim odgovornim, osjetljivim i povjerljivim poslom, može i zna nositi. Osjetio je, da bi i ovdje bilo prostora za poboljšanja; samo kad bi se još neki detalji povjerili njemu u ruke!
Zaključio je da u njemu samom, i na ovom poslu, ima još nedosegnutih limita te stručnih i kreativnih potencijala ‒ neiskorištenih do kraja. Sad zna da bi mogao davati još i više… Kako je uopće uspio ući i doći na to mjesto?! I o tome bi se moglo napisati cijelo jedno poglavlje. Nije išlo ni lako ni brzo. Nikad ništa kod njega nije išlo ni lako ni brzo. Četrnaest je mjeseci bio na Burzi rada, i četrnaest je mjeseci to svaki dan nastojao. Bio je strpljiv poput onog biblijskog Joba, a uporan onako kako je to inače znao.
Uvrtio je sebi u glavu da će nakon pet godina, u drugom pokušaju, uspjeti ući u gradsku administraciju, tamo, gdje je sebe profesionalno vidio, već u trenucima preseljenja u Zagreb, još u onim godinama kad je elektronskim medijima bio odlučio zauvijek reći zbogom. Imao je osobnu preporuku kolege s fakulteta, koji je slovio za poštenog, nekorumpiranog gradskog čelnika. Ali je svejedno dugo vremena bilo povuci-potegni. Jer, da bi se u gradsku upravu ušlo, treba otključati sedam brava. Otključao ih je!
Gradski je proračun bio milijardu eura. U Grad su, tih godina, svi željeli. Telefoni su zvonili svakodnevno. S visokih mjesta. S najviših! S dvanaestim veljače Dvije tisuće i sedme primljen je na mjesto voditelja gradskog Call centra. Dvadeset i četiri godine, nakon što je u ondašnjem Gradskom komitetu za privredu Trešnjevka ‒ Zagreb bio izvadio radnu knjižicu, sad je bio promaknut u Ured Gradonačelnika. Imao je najljepšu poslovnu e-mail adresu, koju je mogao zamisliti: njegovo ime i prezime te ono @zagreb.hr!
Njegovo ime, ime najdražeg grada i ime njegove Zemlje; jedno, pored drugog, pored trećeg. Uz vrlo solidnu plaću, i uz posao u struci, posao koji voli i zna raditi, što mu još više od toga treba ‒ da bi bio sretan čovjek. Na jutarnjim kolegijima dogovarali su protokol i hodogram šefovih dnevnih aktivnosti. Umjesto njega primao je stranke i građane. Išao s njim. Ponegdje i ponekad, otišao bi i umjesto njega. Pisao ruskom veleposlaniku zašto im Grad ne može ustupiti gradnju veleposlanstva u Novom Zagrebu.
Najviše bi ipak volio kad bi nešto dobro napravio, a njega se nije vidjelo. Ali je znao da je to o čemu se govori kako je ispalo jako dobro, djelo njegovih ruku i njegove glave. Taj mu je osjećaj od svih bio najdraži; na pejzaže Zagreba poneku svoju nijansu boje podmetnuti! Raditi zahtjevne i važne stvari, tiho i u miru, biti onaj: vrijedni, a samozatajni čovjek iz sjene. Razvijati platna i pripremati boje: ne zato da bi se skrivao iza Velikih majstora. Već stoga jer on samo radi ono što je u životu oduvijek želio.
On je profesionalni, stručni i savjetnički servis, onima izabranima i imenovanima da obnašaju javne poslove. U tom timu odabranih i on se sad našao. I njemu je to dovoljno. Više nego dovoljno. Da u svom poslu uživa, i kad ju dobije, da zna kako je svoju plaću pošteno zaradio. U ovom je poslu istinski uživao. Trošio se više nego ikad, i po 14 sati u nekim danima, ali mu je i taj posao pružao ono što mu nijedan drugi prije nije u toj mjeri mogao pružiti. Donosio mu je ogromnu profesionalnu satisfakciju.
Omogućavao mu je da radi na onim mjestima gdje se donose važne odluke, da bude tamo u onim trenucima kad se one kreiraju. I nije bio rijedak slučaj da njegov šef, od nekoliko savjeta i mogućih rješenja na jutarnjem ili izvanrednom kolegiju, oko nekog važnog projekta ili iskrsnulog problema, upravo njegovu sugestiju prihvati kao odgovor. Prvi je put mogao primijeniti sva ona znanja, iskustva i komunikacijske vještine koje je razvio. Posao je bio zanimljiv, izazovan, zahtijevan, dinamičan.
Tisuće informacija i detalja iz povijesti i tradicije Glavnoga Grada i Zemlje, iz političkog i javnog života, iz umjetnosti, kulture, sporta, arhitekture i čega sve ne, koje su ga inače zanimale ‒ svakodnevno su mu dolazile na stol. S gospodarskom i političkom elitom, s kulturnom i ukupnom javnom kremom, uživo je svakodnevno komunicirao. Najavljivali su mu se: neki da ih ubaci za prijam kod Gradonačelnika, a neki da ih on primi te svom šefu vjerno prenese što je na stvari.
Našlo se tu i onih, s onih domjenaka s Pantovčaka, zemljaka i rodijaka. Ali je bilo i puno pametnih, obrazovanih, vrijednih ljudi, koji su u svom poslu i pozivu ostvarili izvanredne rezultate i od kojih je on imao još puno toga i za čuti i za naučiti. Kako bi rekao Bernard Show: `Evo prave životne radosti; nekom zacrtanom cilju potpuno predano služiti, s uvjerenjem o njegovoj veličini… Potpuno se istrošiti, prije nego nas u staro željezo bace…`. A on ne samo da još nije bio za staro željezo, nego je `jahao gnjevom pravednika`!
„Visoko si se, mladiću, vinuo“, rekao mu je biskup Mostarski i Trebinjsko-mrkanski Don Ratko Perić, potpisujući mu posvetu na knjigu o stradavanju Hrvata iz njegovog rodnog kraja, na promociji u Zagrebu, na koju ga je Gradonačelnik bio poslao da tamo predstavlja njega i Glavni Grad. S programom svečanosti polaganja kamena temeljca, za izgradnju Arene, velebne nacionalne sportske dvorane, osobno je rukovodio. Za taj događaj i još neke, protokol je dogovarao s Vladinim protokolom.
I premda je s Engleskim `bio na vi`, Božićni prijam, za pripadnike diplomatskog zbora, u palači Dverce na Gornjem gradu, bio je vrhunac od zahtjevnih kabinetskih poslova, kojima je osobno upravljao. U visokoj delegaciji Zagreba putovao je i u službeni posjet Budimpešti. I naravno da su u onom Gradu slavonskom, neki bili neutješno nesretni kad su ga u novinama i na televiziji opet morali gledati. Za čitav čopor scena poput noćne more! Što ga opet vide, od silne su sreće `umirali`.
I što sad više uopće činiti, protiv tog čovjeka koji se ni na bezuvjetne presude nimalo ne obazire… U Zemlji u kojoj svi samo rade svoj posao i on će ‒ samo raditi svoj. U stvarnosti, koja je ionako već puna čuda, ni on neće biti iznimka. Zagreb i Bandić tih su godina bili na vrhuncima svoje moći. Otvaralo se i gradilo na sve strane. Na bezbrojne upite sa svih strana da Gradonačelnik dođe otvoriti ovo ili ono znao je odgovoriti: `Žao nam je, toliko je toga da šef stigne otvarati samo projekte iznad 10 milijuna maraka`.
Imao je u Poglavarstvu velikog prijatelja koji je bio Savjetnik gradonačelnika. Upućen u njegovu situaciju ovaj mu je jednom prilikom otvoreno rekao: `Najmoćnije odvjetničke kancelarije u državi rade za Grad, njima samo treba mig Gradonačelnika za riješit bilo što, zatraži od šefa da oni interveniraju za tebe i iščupaj se iz tog`. Odgovorio mu je: `Ne, ne i ne! Moja situacija je moja situacija, moja borba je moja borba i ja i moja država i njeno pravosuđe oko tog ćemo se ogledati do samog kraja…`.
P.S. Na temu tzv. reakcija tipa `Kevo di su pare`… Talijanski nobelovac Umberto Eco rekao je, citiram: „Internet daje prostor hordama idiota da iznesu svoja mišljenja, što su ranije mogli samo u baru, poslije čaše vina, bez posljedica po cijelo društvo. Sada imaju isti prostor kao i Nobelovac. Ovo je invazija idiota. Nekada su svijetom vladali pametni i to je bilo veoma okrutno. Pametni su tjerali glupe da uče. Glupima je bilo teško. Sada svijetom vladaju glupi. Ovo je pravedno, jer glupih je znatno više. Sad glupi primoravaju pametne da govore na način koji glupi mogu razumjeti. Ako glup nešto nije razumio, to je problem pametnog. Nekad su patili glupi. Sada pate pametni. Ali patnja je postala znatno manja jer pametnih je sve manje. Grubo je za nekog reći da je glup i neobrazovan. Nekako je nježnije za reći `neopterećen nepotrebnim znanjem`.“
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.