PIŠE: Mladen KEVO
U kalendaru, na zidu njegove sobe, više se nije imalo što za prekrižiti. Večer prije stavio je „x“ na svoj posljednji prisilni dan. Nema više, gotovo je! Tog pet stotina četrdeset i osmog jutra, jednog zatvorskog kolovoza, sve što je trebao obaviti već je bio obavio. Spremio je sve stvari. TV je upakirao da ga vrati. Samo će još prije toga s njega nožem pažljivo sastrugati naljepnicu kaznionice s oznakom inventarskog broja pod kojim je tv prijemnik bio zaveden u evidenciju, kao unesena imovina zatvorenika.
Kao i svi ostali tog jutra doručkovao je: dva `Zdenka` sira, dvije kriške kruha i čaj. Posljednji je put na svojoj tisuću devedeset i šestoj prozivci, tog jutra, glasno i razgovijetno rekao: „Ovdje.“ I onda su se oni koji su to željeli i imali potrebu, prije nego će iz restorana društvene prehrane krenuti put svojih redovnih zatvoreničkih poslova, došli s njim pozdraviti. On ode, a oni ostaju, zato: kratko i bez puno emocija. Ovdje sve mora biti pod kontrolom, pod nadzorom i pod ključem. To vrijedi i za osjećaje.
Za njih posebno. Otišao je na blagajnu. Podigao je svojih ušteđenih četiri tisuće dvije stotine osam kuna i devedeset jednu lipu. Još su mu za putne troškove isplatili tri stotine četrdeset kuna i trideset šest lipa. Toliko je kroz obveznu štednju, radeći u Zaštiti na radu, ušparao ovdje. Toliko vrijedi njegovih godinu i pol dana prisilnog života. Osam kuna i trideset lipa sljeduje ga po svakom danu. I pravda je zapala u globalnu recesiju. Predao je svoju iskaznicu. Osoba Lišena Slobode ‒ broj 9897 skida se s brojnog stanja.
Prestaje biti pokretni inventar i imovina Uprave za zatvorski sustav. OLS 9897 slobodan je građanin! Zatim je otišao do dežurnog zaprimiti rješenje o Uvjetnom otpustu. I to je prošlo bez ikakvih emocija. Kao da mu predaje neko pismo. I kao da će se za pola sata opet vidjeti, dežurni mu je uručio rješenje poslije kojeg se više neće vidjeti. Veliku putnu torbu prekrcanu garderobom i vrećicu u kojoj su bili keramički suveniri za njegove najbliže, kupljeni u Terapijskoj radionici, gurao je u kolicima kroz perivoj.
Kroz isti onaj kroz koji je, jedne hladne vjetrovite večeri s kraja Veljače, prije godinu i pol dana ušao u krug. Prisjetio se sad i onog trenutka kad je prije četrdeset godina gurao kolica s očevim stvarima do željezničke stanice, dok ga je ispraćao na put u tadašnju Zapadnu Njemačku. Pomislio je u sebi: Sad ova guram veselo; ne mora ni svako guranje kolica sa stvarima biti tužno, ni završiti s odlaskom u drvarnicu. Ponekad to završi i s odlaskom u slobodu… I opet se sjetio spoznaje: u životu uvijek sve bude drukčije.
U svakoj godini, u svakom mjesecu, u svakom danu, u svakom satu, u svakoj minuti izdržavanja kazne – osuđenik sanja samo jedan jedini trenutak: ovaj. I sad je to nastupilo, sad je to taj čas. Trenutak izlaska! Sinoć im je pristigla nova grupa iz Remetinca, ali on danas za njih ne mora izvoditi prezentaciju za ispit iz zaštite od požara i zaštite na radu. Konavljanin se već ranije bio razdužio, tako da se u Stacionaru i sastav onog istražnog povjerenstva „A, oklen si zemljače“ – bio sasvim izmijenio.
Oni kojima treba pisati Zamolbe sad će morati potražiti nekog drugog. U zatvorsku knjižnicu vratio je sve posuđene knjige i nove više neće posuđivati. Trideset tri tisuće stranica pročitao ih je. Razdužio je posteljinu, radnu odjeću i obuću, ispraznio je metalnu kasetu od svih svojih stvari. Sa svim ovim ovdje on je sebe razdužio. Razdužio se sa svojom presudom. U sobu broj sedam u trećoj nastambi na krevet večeras netko novi će zaleći. Baš kao izmjene dana i noći, i ciklus izmjene osuđenih nastavljao se.
Svi su otišli na svoj posao, a on jutros jedini nije. Svi su ostali unutra, on sad ide van. Dugo je pogledima ispraćao druge kako odlaze. Svanulo je i njegovo jutro, došao je i njegov dan. Nastupilo je vrijeme da se i on zaputi odavdje. Ide cestom kroz zeleni perivoj, gura kolica prema porti, vozi svoje stvari na njima i ne mora se ovamo više vratiti. Kad prođe ulaznu rampu, nitko ga neće zaustaviti, privesti, poslati na stegovni, ukinuti mu pogodnosti, prebaciti ga u kaznionicu poluotvorenog ili zatvorenog tipa.
Nitko mu neće ništa. Još samo sedamdeset metara, još samo pedeset metara, još samo deset metara i gotovo je. U životu sve prođe; čak i zatvor. U zatvoru sve istekne; čak i kazna. S kaznom čovjeka sve napusti; čak i tuga. Kolica je privezao k portirnici. Skinuo je sve stvari s njih. Torbu i vrećicu unio je kod pomoćnika dežurnog. U prostoriji za pretres, na pregledu stvari bio je posljednji put. Pomoćnik dežurnog nije mu naložio da ih izbaci iz torbe na spojene stolove, kako bi ih detaljno pregledao.
Samo je malo prstima prebrao po njezinoj unutrašnjosti i rekao je: „U redu je.“ On mu je uzvratio: „Moj će cimer poslije marende doći po kolica i vratiti ih u spremište, ako je to u redu…“. „U redu je“, rekao mu je pomoćnik dežurnog. „Možete ići!“ I to bi bilo to. Svi su drugi ponekad službeni, a ponekad neslužbeni. Samo su pravosudni policajci u ophođenju sa zatvorenicima uvijek službeni. Tako to ide. I oni samo rade svoj posao. Bio je petak, 27. kolovoza Dvije tisuće i desete godine. Prošao je vrata porte.
Prošao je ulaznu rampu. Bio je već na puna tri metra vani, i više ga nitko nikakvim ukazom ni propisom, postupkom ni dekretom nije mogao vratiti unutra. Za tih šest mjeseci ranijeg Uvjetnog otpusta uvijek se kaže: Na to još moraš dobro pripaziti. Ali na što bi to on uopće „još morao dobro pripaziti“, kad uživanje u slobodi (zasad) nije kazneno djelo. Vratio se, bio je opet slobodan čovjek. Iza kaznioničke porte ostalo je njegovih godinu i pol dana. Ostavio je iza sebe i sve ono što je tomu prethodilo.
Barem je on tako o tome mislio. Da se neke stvari ne mogu odbaciti, već one kao trajna prtljaga života nastavljaju čovjeka pratiti, tek je trebao otkriti. U džepu je imao četiri tisuće pet stotina četrdeset i devet kuna i dvadeset i sedam lipa. Imao je u drugom džepu rješenje o uvjetnom otpustu. Imao je ključ u ruci, od svoje trideset metara dalje parkirane, sedam godina stare Opel Astre. Imao je uz njega privezane i ključeve stana obitelji, u Ulici grada Vukovara, u gradu Zagrebu, u državi Hrvatskoj.
Imao je sve što mu treba! Imao je pedeset godina. Imao je odavno slomljene iluzije i još nepokorene ideale. Imao je knedlu u grlu, imao je more tišine u duši, imao je ocean sreće u srcu, imao je opet onaj stari sjaj u očima i imao je jedan mali osmijeh na licu. Imao je onaj nekadašnji osjećaj kako će opet `pomicati planine`. Imao je kaznionicu iza sebe i cestu ispred sebe, imao je zatvor iza sebe i slobodu ispred sebe, imao je život iza sebe i imao je život ispred sebe. Ovdje ju je dobro upoznao.
Tu je iza ove spuštene rampe shvatio što ona zapravo čovjeku znači i sva Svjetlost staze Slobode sad se pred njim rasprostirala. Neke stvari da bi dobio, čovjek prvo mora izgubiti; kad ih izgubi pitanje je hoće li ih više ikad uspjeti vratiti… Uključio je mobitel. Kakva povlastica; opet ga nekažnjeno smije imati. Od toga se već bio sasvim odviknuo. Nazvao je suprugu, majku i braću – jer braća sve dijele. Rekao im je svima da je razdužen i da je krenuo, u Zagrebu će biti oko dva sata poslije podne.
Sve što je trebao i mogao i morao napraviti u posljednjih godinu i pol i sve što je trebao napraviti u zadnjih četrnaest godina, sve je već bio napravio. Sve što su Oni njemu mogli napraviti u zadnjih četrnaest godina i oni su mu već bili napravili. Više ništa nije bilo do njega, ali više ništa nije bilo ni do njih. Činilo se kako su računi poravnati. Upravo se bio razdužio sa svojom prošlošću, završilo je ispaštanje svih njegovih grijeha. Ili je to tako samo izgledalo. Nisu li neki grijesi neiskupljivi… Sjeo je u automobil.
Podesio je sjedalo, vezao se pojasem, ukosio je retrovizore, okrenuo je ključ i upalio motor, upalio je svjetla i uključio je klimu. Nakon dugo, dugo vremena sad je opet bilo vrijeme za nešto. Bilo je vrijeme za Ravela. Ubacio je CD i začuo se `Bolero`. Glazbena je plima i u njemu podizala plimu. Kroz drvored ispred kaznionice polako je vozio prema glavnoj cesti, pa prema Istarskom ipsilonu, pa prema Učkoj. Doviđenja otvorena Istro i Zbogom otvorena kaznionico! Nije ju želio, ali je i u njoj neke stvari naučio.
Kako bi mu rekao stari Veljko: `Sad imaš dva fakulteta – političke nauke i robiju`. Na prvom je diplomirao teoriju, na drugom je prošao praksu. Sad može reći da o životu ponešto zna. Za sat vremena bio je na Kvarneru. Prolazio je novom obilaznicom iznad Grada na Rječini. Tamo je na toj Delti, ušću Rječine u more ostalo dvije godine njegovog života; već 10 godina emitirao se Kanal RI, oko kojeg je jednom davno vojevao jednu tešku bitku. Ovo je bila cijena koju je morao platiti, sve drugo bila je predstava!
P. S. Zagreb ga je dočekao u suncu. Zagreb ga je dočekao. I on je dočekao Zagreb. Prošao je Savskom ulicom. Tramvaji danas nisu kasnili i one mlade Zagrepčanke, kako izvija vrat za njima na stajalištu kod Vjesnikovog nebodera, nigdje nije bilo. Jednom davno njezin i njegov život tu su se, na tom križanju najvećih gradskih prometnih gužvi, nakratko ukrstili i zaustavili. Oboje su bili nestrpljivi. On je čekao zeleno na semaforu, a ona tramvaj koji je kasnio. On je odlazio na izdržavanje kazne, a ona u salon za kvarcanje. Njezin se život nastavio nakon Devet minuta. Njegov se život nastavlja nakon Sedam stotina osamdeset devet tisuća stotinu i dvadeset minuta…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.