PIŠE: Mladen KEVO
Peticiju za njegovo Pomilovanje, koju je bilo potpisalo više od 80 novinara i urednika, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, par generala, zapovjednik obrane Vukovara, nekoliko bivših ministara, sveučilišni profesori i dekani te istaknuti intelektualci u MUP-u su – spremili na dno ladice. Tek na treći upit što je s tim, odgovorili su mu hladno: `Još nije razmatrana`. Odslužio kaznu i već je godinu vani, a oni zahtjev za Pomilovanje još nisu ni izvadili iz ladice. Slučajno? Ništa važno u životu nikad nije slučajno.
Ali imao je on alate i za to. Imao je alate za sve. Strpljenje i Istrajnost. Strpljivo čekanje rehabilitacije i brisanje dosjea. Opet će moći dobiti Rješenje o nekažnjavanju i opet će moći konkurirati za javne poslove. A njegov poziv bio je i ostao uvijek u području javnih poslova. Ali je imao novi problem. Kad je odlazio na izdržavanje kazne period rehabilitacije za njegovu kategoriju osuđenika trajao je dvije godine. U međuvremenu taj su period uredno produžili na pet?! Zbog njega? Ne. Zbog takvih kao on!
Za njegovu situaciju nije vrijedila ona kletva: `Zdrav čovjek ima stotinu problema – bolestan samo jedan`. U kaznionici imao je samo jedan: kad će na slobodu. Na slobodi, premda zdrav, nije ih imao stotinu. Imao je i dalje samo jedan: svi su ga zaobilazili `kao tursko groblje`… U kutiji od cipela imao je uredno poslagano 1.019 posjetnica. Radeći u četiri grada, u osam medija i institucija, petnaestak uredničkih i šefovskih poslova u njegovoj branši – medijima i politološkom consultingu – toliko ih je stekao.
Gledao je u tu kutiju s tim posjetnicama i mislio je u sebi; od ovih 1.019 meni treba samo jedna koja `radi`. Jedan jedini da se nađe, koji će imati hrabrosti pomoći mi – premostiti ove kritične prve godine po izlasku. Dalje ću moći sam; za dalje znam kako ću i za dalje nitko me neće moći zaustaviti, niti spriječiti. No, sad mi doista, ne profesionalno, nego egzistencijalno – gori pod prstima. I onda je doživio slijedeće; od 1.019 posjetnica – `nijedna nije radila`. S tri kategorije ljudi u tim se pokušajima susretao.
Prva su bili oni koji bi mu ljubazno prijetvorno rekli: `čuj stari u velikoj sam ti gužvi baš danas – nego daj javi se mojoj tajnici idući tjedan, budemo se našli`. Pri svim sljedećim pozivima `šef je bio zauzet`. Druga su bili oni koji bi ga primili, ponudili kavom, potapšali po ramenu i rekli `čujemo se`. Nikad se više nisu čuli. Treći su bili oni koji mu se jednostavno nisu htjeli ni javiti. Ipak, našao se jedan koji mu je otkrio `kako s njim vani stvari stoje`. U lice mu je brutalno iskreno rekao: `Nitko Ti SAD neće pomoći. NITKO.`
Imao je gotovo vrtoglavicu s mučninom u želucu. Mislio je da će nakon tog morati povratiti, kako bi se koliko toliko pribrao. Ipak nije. Izišao je iz stana i šetao je besciljno Ulicom Grada Vukovara. Sjetio se one mudrosti Tacita, najpoznatijeg povjesničara starog Rima, koji je u `Analima` zapisao: `Poljima svojih poraza nitko ne želi hodati`. Upravo je hodao po njima. Nije bio samo stigmatiziran. Bio je i izopćen. Na samoj granici društvenog i javnog statusa `osobe za izbjegavanje i pri slučajnim susretima na ulici`.
Borio se za opstanak. Sebe i svoje obitelji. Rate za kredit za stan su pristizale. Računi za režije su stizali. Djeca su studirala. Rezervi više nije imao. Bilo je vrijeme za rasprodaju. Prvo je prodao Opel Astru. Onda pod lom zlato i obiteljsku zlatninu. U redu ispred njega stajali su ljudi koje je zadesila sudbina gora i od njegove; nakon globalne recesije zapali su u dužničko ropstvo. Ostale su slike, njih dvadesetak vrijednih – kao zadnje za prodaju. I filatelistička zbirka od 5 tisuća poštanskih maraka. E, ona: `neće na bubanj`!
I onda je shvatio što mora. Mora obuzdati sve emocije. Odbaciti sva moraliziranja. Mora zaboravit što je i tko je bio. Mora postaviti stvari tako kao da ima završena Četiri razreda i da je sretan da dobije bilo kakav posao, u bilo čemu – od bilo koga. Mora se profesionalno samodegradirati ispod svake granice dobrog ukusa, mora `kleknuti i pasti travu`. OK, nemam izbora, pasti ću ju. No, jednom ću se pridići i uspraviti. A kad se ustanem, eh, kad se jednom ustanem. Ali je bilo veliko pitanje je li to više moguće.
Bio je vreli srpanj 2014. godine. Ustajao bi u pet. Na Pola radnog vremena za 2.000 kuna. Najnovije i dosad najzvučnije zvanje: dostavljač smrznute hrane. Njegovu `Plavu pticu` odavno je bio prodao. Doba kad su ga vozili crni gradonačelnikovi službeni passati bilo je prošlo svršeno vrijeme. Njegov vozni park sad je bio od firme jedan poluraspadajući `Cady` bez klime. Posao mu je započinjao preuzimanjem palete hrane na šoderici pokraj Arene. Pokraj one Arene za koju je vodio polaganje kamena temeljca.
Bilo je tu svega; konzervirane hrane, krastavaca i pasirane rajčice u pakiranjima od pet kilograma, smrznutog pomfrita, vakumiranih sireva, riže za pizzerije na Gornjem gradu koju su stavljali u pizze turistima s Dalekog istoka. Dominirale su, međutim, `bale` smrznute govedine i piletine. Pristigle čak iz Brazila, nakon par tjedana vožnje brodom u kontejnerima, čim bi došle na zrak imale su izrazito snažan miris. Jednu je takvu pošiljku upravo dostavljao u elitni restoran na Zagrebačkom velesajmu.
U isti onaj u koji je u pratnji Gradonačelnika koračao na korak iza njega po prostrtom tepihu, dok su ga na ulazu u špaliru dočekivali vlasnik, šef restorana i najvažnije prateće osoblje. Sad je Cadyjem ušao sa zadnje strane, kod rampe za istovar i dostavu hrane u kuhinju. Nikog nije bilo. Zapravo, bilo je, samo što ga zbog visokog korova, koji je izrastao između napuknutog betona – nije odmah spazio. Jedan je krupni štakor mirno hodao, na njega se uopće ne obazirući. Ovo je njegov teritorij, a on je `uljez`.
Nakon nekoliko dozivanja da netko iziđe preuzeti dostavu, izišla je jedna pomoćna radnica iz kuhinje. Niti ga ne udostojivši pogledom, upravo kao da mu je ona direktno hijerarhijski nadređena, suhim osornim glasom rekla mu je: `Tu to istovarite i ostavite`. Sa strane, štakor je mirno pratio razvoj situacije, čekajući da on `tu to ostavi`. No, u tim njegovim bezbrojnim dostavama po Gornjem i Donjem gradu, po restoranima i pizzerijama, po bolnicama i zavodima i kud sve ne – bilo je još niz bizarnih situacija.
U restoran, u poslovnom centru na Slavonskoj aveniji, dovezao je lignje. Više nisu imale kako se to kaže `snažan miris`. To se već mirno moglo nazvati pravim imenom – smrad. Upravo kao da je on za to kriv, kuhar mu je grubo rekao: `TO – smjesta nosi van odavdje`. Nazvao je šefa upitat gdje da ih baci. Ovaj mu je mirno rekao: Odvezi ih u kuhinju tog fakulteta?! `Kad mi to dobro izfrigamo – sve će to naši gladni studenti – fino popapati,` veselim mu je glasom rekla kuharica, dok ih je preuzimala… Bio je zapanjen.
U početku, dok nije upoznao kako najkraćim rutama spojiti 5-6 dostavnih mjesta, u gradskoj gužvi u ljetnom periodu, kad su zbog rekonstrukcije cesta neke od glavnih prometnica blokirane – za tih pola radnog vremena u kojima je trebao sve razvesti – zadržao bi se i po sedam sati. Poslije se izvještio. Smanjio je na pet sati, pa na četiri i došao do faze da sve može ekspeditivno dostaviti za tri sata. Na teži način naučio je poučak: `Neke stvari ne radi previše dobro`. Natovarili su mu sad dvije palete!
Onda mu je umjestu Caddya utrpao manji kamion hladnjaču: `što je izazivao – to je i dobio`. Na stotinu ili dvjesto kuna koje bi mu sad dao kao `povišicu` – šef je gledao kao na globalni vrhunac osobnog milosrđa na Zemlji, još od vremena kad je njome Isus hodao – ljude darivajući svojim čudesnim milosrđem. U stan bi ušao mokar od znoja. Ne košulje ili majice kratkih rukava. Nego je sve na njemu bilo sasvim mokro. Otuširao bi se i pribrao. Skuhao si kavu. I onda bi sjedao za svoj kompjutor. Vraćao se `u svoje svjetove`!
Već u jesen 2010. shvatio je jednu krucijalnu stvar. Shvatio je ovo! Novine su dinosauri koji izumiru, radio postaje su slušaonice reklama i glazbe, i televizije gube medijsku dominaciju. Nastupa Doba Vladavine Portala. Sve je bilo na njima. Vijesti, koje su se nekad čekale po cijeli dan da bi ih se čulo u Dnevniku u 19 navečer, stizale su trenutno. I svakih pet minuta nadirale su nove. Da bi se poput nezajažljivog medijskog mogula moglo hraniti portale – novinari su kopali i prodirali – dublje nego ikad ranije.
Na copy/paste skinuo bi cijeli članak, eliminirao fotografije i reklame, sve pretvorio u isti tip slova Calibru (body) i u slog veličine 11, te bi u samo pet reda sažimao sve bitno o događaju iz tog izvješća. Tako bi ih dnevno sažeo od 12 do 15. Slagao bi to i nakon mjesec dana imao bi crno na bijelo savršeno vjernu mozaičnu rentgen sliku čega god je želio: Hrvatske, Evrope, Svijeta, Geopolitike, Gospodarstva, Financija. Od tog bi onda pisao Analizu. I slao ju. Kome? Onom za kog je procijenio da će mu bit korisna…
P. S. Facebook Prosvjedi u proljeće 2011. godine, na kojima je i on sudjelovao, cijelu su arhitekturu samovlašća uzdrmali do temelja. `Šetajući gradom opraštamo se s Vladom; Ukrali ste nam Državu! Nemam za ratu kredita – Zašto?!; Lisice i Lisce iz kokošinjca u kaveze`; bile su neke od parola, u kolonama (zbog deložacija) vapaja i krika jedne pobunjene mladosti, kojoj su se i stariji građani pridružili, dok su ih ulicama Zagreba tih uzburkanih večeri pratili kordoni smrknutih, odlučnih i obučenih specijalaca. Pred Središnjicom grmjelo je: `Lopovi, državu ste prodali; Mafija, mafija; Bando lopovska`… Pod prozorima stana Protukandidata skandiralo se: `Državu si zapio`… Prosvjednici nosili su role toalet papira, na kojima je bilo otisnuto: „Neka pravna država radi svoj posao“. Jednom, koji mu ju je ponudio, rekao je: Hvala, ja sam svoju već potrošio…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.