PIŠE: Mladen KEVO
U danu tog ručka svog povratka, četrdeset godina od odlaska na studije u Zagreb, u njemu sad se budilo i zazivalo stotine starih uspomena, sjećanja, dojmova i impresija. Dok je u ruci držao čašicu s tom zlatno-žutom rakijom, prstima ju polako okrećući po bijelom stolnjaku, prisjećao se sad svega toga. Ona mladenačka Ljubav na prvi pogled bila je kasnije, ali Slavonija je bila njegova prva ljubav. Od prvih dana njihova susreta ona je njega, onom samo ravnici svojstvenom širinom primila, prihvatila i prigrlila.
A on je nju, kao dječak iz slavonske prašine, tad još nesvjestan toga, već bio sasvim zavolio… Volio je tražiti u travi i u niskom raslinju prve visibabe u rano proljeće. Volio je gledati u vodu kako teče punim kanalima ispred kuća nakon obilnih proljetnih kiša. Volio je s prijateljima ići u šumu brati ljubičice koje će im mame na Cvjetnu nedjelju staviti u vodu u lavor, a oni će se umivati s njihovim laticama. Volio je onaj tajnoviti šum vjetra u još zelenim listovima polja visokog kukuruza.
Volio je gledati prve moćne traktore „John Deer“ s dvostrukim kotačima, kako s velikim plugovima oru tu slavonsku crnicu, dok se ona kao maslac preko pluga savija i u duboku brazdu pada. Volio je cvat trešnji u proljeće, lastavice koje bi se s juga vratile, te ispod njihovog trijema, baš kao nekad u djedovoj kući, uz lepet krila i razigrani cvrkut, popravljale stara i svijale nova gnijezda. Volio je gledati dolazak vlaka u stanicu i onu veliku crnu lokomotivu parnjaču kako, kao neko metalno čudovište, juri niz ravnicu.
Volio je gledati kako čvorci kljucaju trešnje njihovog starog hrušta. Volio je gledati beskrajna polja žutog zlatnog žita i crvene makove u njima kako se njihove jarke latice na blagom ljetnom povjetarcu povijaju i lahore. Volio je gledati susjedu, baku Mandu, kako svakog proljeća dugom četkom i finim bijelim krečem kreči pročelje svoje kuće. Volio je gledati kombajne dok žito vrše i divlje zečeve kako iz njega bježe u kanale i u lugove. Volio je gledati kočije kako s upregnutim vrancima jure niz prašnjave seoske sokake.
Volio je vrbike uz obalu Bosuta i onu tajanstvenu buku koju bi proizveo veliki som, praćakajući se ispod trulih riječnih panjeva. Volio je slušati grlice na krovu kako guguću: `kupuj kruh, kupuj kruh`. Volio je na vedrom nebu gledati u dugu, nakon velikog pljuska kako se pomalja i rađa. Volio je čak i onaj uzbudljivi strah, kad bi vani u olujnoj ljetnoj grmljavini rascijepivši neko stablo negdje nedaleko udario grom, od čega bi se i on sav stresao, a potom bi mu bilo lijepo, jer je bio u sigurnoj, toploj toplini svog doma.
Volio je gledati prelijepe mlade Šokice kako u `rubini`, okićene s deset velikih i dvadeset malih zlatnih dukata, u lakiranim crnim ili crvenim cipelicama – sitnim koracima idu stazom na veliku misu. Volio je gledati svinjara Luku, kako bičem i uz pomoć dvaju oštrih hrvatskih ovčara, iz šume, iz žirovanja predvečer čopor svinja vraća. Volio je kad bi u jesen provozili ulicom kazan za pečenje rakije. Volio se zavlačiti u kupove, vrbovim šibama u snoplje uvezanog kukuružnjaka, u poljima obranog kukuruza.
Volio je kad bi nakon žetve palili ovršena strništa. Volio je s Ocem ići po drva u šumu, a najljepše mu je bilo kad bi se Otac umorio i kad bi u hladu nekog debelog hrasta njih dvojica sjela užinati. Volio je otkidati vrh vekne toplog kruha, kad bi ga mama izjutra poslala u pekaru. Volio je skupljati zrele orahe, nakon njihove trešnje u jesen, čistiti s njih koru i danima imati prste zelene od nje. Najviše od svega, u Slavoniji, volio je svatove! One prve, prave, velike, gazdinske, slavonske, šokačke – doživio je s deset godina…
Čak i oni najduži ljetni dani, koji su u doba solsticija znali potrajati i do pola deset navečer, bili su im tada prekratki. I kad bi se ono kristalno vedro zvjezdano nebo, beskrajno kao Panonska ravnica, već bilo osulo milijunima zvijezda, kad bi ptice u krošnjama vrba i topola i bagremova Vašarišta i hrastova Šumice već bile utihnule, kad bi i veliki riječni som pored potopljenih panjeva uz obalu Bosuta mirovao; sjeli bi na drvenu klupu, ispod oraha, i na nebu išli tražiti zvijezdu Sjevernjaču, Velikog i Malog medvjeda.
Kad bi se, u vrijeme ljetnih praznika, rano ujutro, prvi zlatni snop sunčeve svjetlosti već bio probio kroz prozorska stakla zastrta `firangama` u unutrašnjost njihove sobe, oni su kao djeca, preumorna od svih igara dana ranije, spavali još dubokim snom. Budili bi se poslije devet, osim ako ga Majka ne bi probudila ranije, da, dok je još vrijeme, biciklom ode u seosku pekaru, kod vrijednog pekara Krste, po topli bijeli kruh i da joj usput kupi „Radion“, jedini prašak za rublje na policama seoske trgovine.
Na stolu, za doručak; uz šnite kruha, premazane pekmezom od plavih šljiva, čekale su ih šalice bijele kave „Divke“. Sve je to prošlo, jer sve osim tuge prođe. U životu i ona jednom prođe. Jer tuga je kao lastavica; dolazi s juga i jednom ipak i pod neku drugu strehu ode sviti svoje gnijezdo. I on je kao lastavica. I on je došao s juga. I on je jednom, pod neke druge strehe, išao svijati gnijezda svog života. I dalje je čašicu s rakijom, po bijelom vezenom stolnjaku, prstima okretao. Bio je tu. Vratio se Slavoniji.
Davno, još onda, odlučio joj je sebe predati cijelog! Odlučio je biti njezin pravi sin, njezin izdanak; upravo kao ona visoka stabljika kukuruza, koja se čvrsto primila za zemlju slavonsku i u njezinu visinu raste, u njezino nebo gleda, njezino je sunce grije, njezine je kiše kvase, njezini je vjetrovi povijaju, njezine ptice na nju slijeću, njezini se veseli svatovi u daljini vide, njezini se vranci i riđani u galopu utrkuju; preko polja – na komu je ta visoka i snažna stabljika kukuruza izrasla – njezina se pjesma prolama.
Sa svojim blagim povjetarcem ravnice, u njegovu crnu gustu kosu, nježno mu se ta razigrana zavodnica zauvijek zavukla, obrisala mu je tugu u tim plavim dječjim očima i odmah mu je u uho tiho prišaptala; mojim zagrljajem zelenog nedoglednog prostranstva prigrlit ću te, toliko snažno, da bez mene nećeš moći. Daljine će te u životu dozivati, odlazit ćeš da mi se ne vratiš, pa ipak ćeš mi se vraćati! Ali, pripazi dobro na sebe. Pripazi se, jer sanjar si. Čuvaj se velikih razočaranja, čuvaj se da ti se snovi ne uruše…
Pazi da ne budeš žrtvom ljudi kojima vjeruješ. Možda će i nada mnom svu vlast steći, ali zapamti: oni nisu Slavonija. Slavoniji je vjerovao. Gradu je vjerovao. Ljudima je vjerovao. Najvažniju stvar otkrio je kad je sve bilo iza njega. U Vremenu u kom se zatekao nikom se nije moglo vjerovati. On je bio `prijelaz iz Romantizma u Renesansu` – rodio se pet stotina godina prekasno! Želeći uteći od vlastitih slutnji i nemira, preuzimajući nove projekte i nove izazove, mijenjao je poslove i redakcije, gradove i sredine.
Gladan daljina, prepun snova, željan horizonata i novih izazova, uprtivši sve svoje ideale zaputio se studirati. Obrazovao se, odrastao je, obitelj je zasnovao, u ratu je sudjelovao, radio je, pisao je, putovao je, tamnovao je, ali poljane svog odrastanja nikad napustio nije. Prije dvadeset godina, u večeri njemu namijenjenog otvorenog javnog podsmijeha, u bavarskom šatoru na Folklornoj manifestaciji Grada, Slavoniju svog djetinjstva drugi put tužan je napustio. Slavoniji svoje Mladosti sad se vratio. Bio je sretan…
Bila je godina Dvije tisuće i Devetnaesta. Primijetio je sam na sebi, kako je još više i još dublje uronjen u tu nostalgičnu sjetu prizivanja sjećanja na ono doba dječaštva, u kojemu je pekmez od plavih šljiva, koji bi im skuhala i u tegle na police u špajzi poslagala Majka, namazan na još topli kruh starog pekara, imao onaj poseban okus pod nepcima, kakav nikad poslije neće imati svi sterilizirani namazi ovog svijeta, iz svih hipermarketa jedne rasprodane civilizacije, koja se jedne subote cijela našla „na akciji“!
Ne misli ništa i kupuj subotom na akciji ‒ to je bio svijet u kojem je živio. Ne misli ništa i kupuj subotom na akciji ‒ to je bio svijet protiv kojeg se pobunio. Nad dvorištem njegovih uspomena Sunce je raskošno prosipalo svoju zlatnu svjetlost. Što li je sve morao proći, prije nego je nogom na kućni prag svoje mladosti povratnički zakoračio. Eh, ti zagonetni, geni slavonski… Otkine se čovjek s njima u svijet bijeli, pa ga onda nešto vuče da ovamo dođe, tu gdje je carstvo snaša i bećara, pjesme i tamburice…
Veselja i smijeha tih ljudi iz ravnice. A kad dođe, onda je tužan. Sjeta ga preplavi, kao plima nekog velikog oceana samoće. Rano nezacijeljena, ime ti je Slavonija! Ljeto je već odavno bilo stiglo. Sunce je kroz prozor garaže svijetlilo. Vani su ptice cvrkutale, vani su se od obilnog uroda grane na šljivama lomile, vani su pčele letjele, vani je već bilo sasvim ozelenilo. U njegovoj nutrini, nad jezerom mira njegove duše, zapuhali su prvi povjetarci nekih novih životnih nemira. U sebi slutio je već Vrijeme novog početka…
P. S. Stara latinska kaže `Si habes unde, infunde!`, odnosno: Natoči, ako imaš odakle! Imao je odakle. U starom dudovom buretu, kojeg je prije pedeset godina napravio vrsni privlački bačvar Pintarić, još je bilo za natočiti. Odležali su dobro i on i ona… Prstima ju je pažljivo podigao, prinio je ustima čašicu te zlatno-žute slavonske šljivovice i naiskap je ispio. Zatim se sav stresao. Od njezine jačine nova je neka snaga sad prostrujala čitavim njegovim tijelom. Sa svom svojom bujnom raskoši šumaraka, polja i voćnjaka s kraja kolovoza prezrele ravnice, s osmjehom ljeta na izmaku, dok je na rubu njegovog oka jedna suza zasjala, Slavonija zanosno mu je dovikivala: `Vratio si mi se…`