Gradska organizacija SDP-a Vinkovci povodom Dana antifašističke borbe oglasila se priopćenjem za javnost koje prenosimo integralno i u cijelosti:
Povodom Dana antifašističke borbe izaslanstvo Gradske organizacije SDP-a Vinkovci položilo je vijenac i zapalilo svijeće kod spomenika poginulima u Drugom svjetskom ratu na Gradskom groblju u Kačićevoj ulici, odajući počast svim hrvatskim antifašistima koji su se borili protiv nacizma, fašizma i ustaškog režima.
Dan antifašističke borbe obilježava se u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. godine, kada je u šumi Brezovica kraj Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, prva organizirana antihitlerovska postrojba na području tada okupirane Europe. Među njegovim pripadnicima bio je i kasniji general Hrvatske vojske Janko Bobetko, a većinu odreda činili su Hrvati koji su odlučili pružiti otpor režimima koji su Europu gurnuli u rat, progone i masovna stradanja.
Nažalost, osamdeset godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata svjedočimo sve učestalijim pokušajima negiranja i omalovažavanja antifašističke borbe. U javnom prostoru sve češće slušamo kako su partizani bili isključivo „zločinačka vojska“, dok se istodobno umanjuje ili prešućuje karakter Nezavisne Države Hrvatske. Sve su glasniji pokušaji prikazivanja NDH kao ostvarenja hrvatske državne ideje, a ustaškog režima kao nečega što zaslužuje razumijevanje, pa čak i divljenje.
Takve pojave zabrinjavaju jer otvaraju pitanje kakvu Hrvatsku pojedinci zapravo žele. Ako se NDH predstavlja kao uzor, onda se moramo zapitati: što je to bilo toliko dobro u toj državi da bi danas, u 21. stoljeću, nekome mogla predstavljati model za budućnost?
Je li uzor država koja je nastala voljom Hitlera i Mussolinija, a ne slobodnom odlukom hrvatskih građana? Država koja je već u prvim mjesecima postojanja donijela rasne zakone po uzoru na nacističku Njemačku? Država u kojoj su ljudi bili proganjani i ubijani zbog svoje nacionalnosti, vjere ili političkog uvjerenja? Država u kojoj nije bilo mjesta za drugačije i koja je vlastiti opstanak temeljila na nasilju, diskriminaciji i strahu?
Povijesne činjenice ne ostavljaju prostor za dvojbe. NDH nije bila država slobode, demokracije i napretka, nego država progona i zločina. Njezino nasljeđe nisu demokratske institucije, gospodarski razvoj ili kulturni procvat, nego logori, rasni zakoni i masovna stradanja.
O tome svjedoči i podatak da su prema poimeničnom popisu žrtava logora Jasenovac čak 642 osobe rođene u Vinkovcima izgubile život u tom logoru. Među njima su bili muškarci, žene, djeca i starci. To nisu anonimne brojke niti apstraktni podaci iz povijesnih knjiga. To su ljudi koji su rođeni u našem gradu, živjeli na istim ulicama kojima i danas prolazimo, pohađali škole, radili, stvarali obitelji i bili dio zajednice koju danas nazivamo svojim domom.
Važno je pritom podsjetiti da njihov put prema Jasenovcu nije započeo iza logorskih žica. Prije nego što su deportirani, netko ih je morao označiti kao nepoželjne. Netko ih je morao popisati. Netko je morao uprijeti prst u svoje susjede, kolege, poznanike i sugrađane. Netko ih je morao privesti, odvesti iz njihovih kuća, oduzeti im prava, dostojanstvo i na kraju život. Zločin nije započeo u logoru. Započeo je onda kada je dio društva prihvatio ideju da neki ljudi vrijede manje od drugih, da su zbog svoje nacionalnosti, vjere ili uvjerenja prijetnja koju treba ukloniti.
Upravo zato danas ne smijemo olako promatrati pokušaje rehabilitacije ustaškog režima i relativizacije njegovih zločina. Iza svake parole, svakog pozdrava i svakog pokušaja uljepšavanja NDH stoje stvarni ljudski životi i sudbine. Za Vinkovce to nije daleka povijest. To su 642 prekinuta života i generacije obitelji koje su izgubile svoje roditelje, djecu, braću, sestre, supružnike i rođake. To je trajni podsjetnik kamo mogu odvesti politika mržnje, netrpeljivosti i isključivosti.
Naravno, odgovorno društvo mora biti spremno govoriti i o svim zločinima počinjenim nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Svaka nevina žrtva zaslužuje pijetet i poštovanje. Međutim, priznanje tih zločina ne može i ne smije služiti rehabilitaciji ustaškog režima niti izjednačavanju antifašizma s ideologijama koje su počivale na rasizmu, antisemitizmu i sustavnom progonu ljudi.
Hrvatski antifašisti bili su dio velike savezničke koalicije koja je porazila nacizam i fašizam. Partizanski pokret s područja Hrvatske predstavlja jednu od najsvjetlijih stranica hrvatske povijesti jer je hrvatski narod svrstao među pobjednike Drugoga svjetskog rata, a ne među branitelje poraženih totalitarnih režima.
Danas, kada pojedinci zazivaju ukidanje Dana antifašističke borbe kao državnog blagdana, potrebno je podsjetiti da antifašizam nije ideološka oznaka jedne stranke niti jednog povijesnog razdoblja. Antifašizam je civilizacijska vrijednost koja podrazumijeva otpor rasizmu, antisemitizmu, političkom nasilju i svakom obliku diskriminacije. Upravo zato antifašizam je ugrađen u temelje suvremene Republike Hrvatske i jasno je naveden među izvorišnim osnovama hrvatskog Ustava.
Na Dan antifašističke borbe prisjećamo se svih onih koji su imali hrabrosti suprotstaviti se zlu onda kada to nije bilo ni jednostavno ni sigurno. Njihova borba obvezuje nas da i danas branimo vrijednosti slobode, demokracije, jednakosti i poštovanja ljudskog dostojanstva. To nije pitanje prošlosti. To je pitanje kakvu Hrvatsku želimo ostaviti budućim generacijama.