PIŠE: Mladen Kevo
Eurobarometar kaže ovo: `Panonska Hrvatska nalazi se među deset posto regija u Europskoj uniji s najvećim udjelom stanovnika koji smatraju da je kvaliteta života u njihovoj regiji loša ili vrlo loša. Lošije rezultate od ove hrvatske regije izrazili su jedino stanovnici francuskih prekomorskih teritorija (Mayotte i Gvadalupa) te nekolicine najnerazvijenijih mađarskih i bugarskih regija. Ukupno su obuhvaćene 194 regije, a Panonska Hrvatska se prema (ne)zadovoljstvu svojih građana svrstala na 185. mjesto.`
Dakle, Mayote i Gvadalupa… I Slavonija. Na to smo se već sasvim naviknuli i oguglali, upravo poput Albanije nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. U svemu, ali baš u svemu, najgori dio Hrvatske je Slavonija. Međutim, poput one reklame za top shop prodaju: `Ali to još nije sve` – najgori dio Slavonije prema svim relevantnim parametrima je Vukovarsko-srijemska županija. A u županiji opet, epitet najgoreg u podosta toga drže Vinkovci. Zabetonirani grad. Ali ne u beton. Nego mentalno.
Nešto, poput ranžirnog kolodvora zaraslog u korov – na slijepom kolosijeku nerazvoja. Prema popisu stanovništva 2021. Slavonija je pretrpjela najveći gubitak stanovništva od 2011. godine. Pet slavonskih županija izgubilo je 136.217 stanovnika – to je 42 posto udjela ukupnog gubitka stanovništva Hrvatske u svih 20 županija i Gradu Zagrebu. Dok je prosječni pad broja stanovnika na razini cijele zemlje 9,5 posto, u Slavoniji, Baranji i Srijemu taj se postotak kreće od 15 do 19,5 posto.
Najveći pad broja stanovnika u Hrvatskoj ima Vukovarsko-srijemska županija, čak 19,54 posto. U deset godina broj stanovnika smanjio se za 35.083, s nekadašnjih 179.521 na 144.438 žitelja. Kad je osnovana, 1992. godine Vukovarsko-srijemska županija imala je 240 tisuća stanovnika. S 240 tisuća spala je dakle na 140 tisuća!? Stotinu tisuća stanovnika manje: ono, `nije loše – bit će i gore`. Vinkovci u zadnjih 10 godina izgubili četiri tisuće stanovnika. Županja 2024. na razini je Babine Grede iz 1924. godine. Ilok `nestaje`.
Ali zato, slavodobitno predizborno počela gradnja Malog princa! „Izradom vremenske kapsule koja će ostati kao trajni podsjetnik na ovaj važan trenutak, najmlađi Vinkovčani danas su obilježili početak gradnje vinkovačkog vrtića Malog princa. Ovaj novi moderan vrtićki objekt koji ćemo ostaviti u nasljeđe budućim generacijama, gradimo upravo za našu djecu i njihove roditelje, za mlade vinkovačke obitelji.“, bla, bla, bla… Posljednji dječji vrtić izgrađen je prije više od 40 godina, dakle `u ono mračno vrijeme`.
Godinama su slavonski zastupnici u Saboru (s izuzetkom Glavaša) bili nešto poput `Hiksova bozona`. Znanost je dugo tvrdila da postoji, ali sve donedavno nitko to nije uspio dokazati. Tako su i oni navodno postojali, ali ih nitko nije uspio vidjeti za saborskom govornicom, niti čuti u raspravama. I taman kad su Vinkovčani pomislili: napokon, napokon `i mi konje za utrku imamo`. Ne jednog nego dva. Imamo ministra i imamo ministricu, potvrdilo se ono staro pravilo za Slavonce da `Šutnja je zlato`.
`Projekt Slavonija` završio je kao istraga europskih istražitelja zbog softvera bivše vinkovačke ministrice. A projekt vinkovačkog ministra obrane završio je znate već kako, pisati o tome gotovo je morbidno. Dakle, `oba su pala`. I što sad. Koje je sad zamjensko rješenje? Rješenje je Piletić? Ma koji Piletić? Onaj iz Novske. Pa kakve veze ima Novska s Petom izbornom jedinicom? Itekako ima. Priključili smo ju Petoj zato da možemo u Petoj imati nekog, a da nije u pritvoru, ili istrazi, ili smijenjen! Mudro je to. I duboko.
Pametnom dosta. Jedna od najpoznatijih definicija Ludila je `Stalno ponavljati iste radnje – te očekivati drukčiji rezultat`. Naprimjer, u isključenom zamrzivaču držati svježe meso i nakon što se ono deset puta pokvarilo – jedanaesti put u isključeni zamrzivač staviti novo svježe meso. Ili, nakon što je na semaforu na upaljenom crvenom svjetlu deset puta auto udario pješaka – ljudima govoriti: Samo nastavite ići kroz crveno. Ili nakon što više od 30 godina s njima samo toneš i toneš i toneš: ponovno glasati za njih.
To sad već postaje mazohistički. Nakon što je od 1990. praktično svo vrijeme u kandžama jedne stranke, nakon što je bilanca tih 34 godine toliko porazna te se u komparaciji s njom i provale Mongola i Tatara čine kao `konvoji humanitarne pomoći` – nakon svega nalog Središnjice za Petu izbornu jedinicu glasi: 8 saborskih mandata! Osam od 14? A zašto ne Deset od 14? A zašto ne Četrnaest od Četrnaest. Onda bi mogli tražiti četiri ministarska mjesta. Da ih oni duplo proslave – nego su ovih dvoje!
Nimalo ne dirajući u dignitet i dostojanstvo slijepih i slabovidnih osoba, ne postoji prikladnija usporedba nego reći `I slijepac bi vidio o čemu se tu radi`. Ali, ono što bi vidio jedan čovjek bez očiju – očito je kako njih šest stotina tisuća (pre)ostalih ne želi vidjeti. Politički koncept koji je 1990. nametnut Slavoniji i politička opcija koja već više od 30 godina sad se više ne može samo reći `vlada` nego `harači` nad Slavonijom je: potpuno pogrešan, fatalno promašen, razvojno poguban i demografski suicidalan.
Ta `ekipa za Slavoniju` nema nikakav plan, nikakvu viziju, nikakav program i nikakvu koncepciju. Osim ako se u to ne ubrajaju `radionice i tečajevi za pisanje europskih projekata`. Poput `Poučne staze` u mojoj Privlaci, u kojoj će nakon Oluje od ljetos trebati pričekati još jednu takvih razmjera koja će i ostatak šume prema Brani srušiti – pa će se onda ono u što je ulupano par stotina tisuća eura euro novca raščistiti! Za što? Za to da ljudi bez ikakve perspektive `šetaju slavonskim poljima i šumama`. Nazdravlje.
Ili kako bi Dalmoši rekli `Ludilo brale`. Kako je to bilo moguće? Kako se to uopće moglo desiti Slavoniji, Vukovarsko-srijemskoj županiji i Vinkovcima? Kako je moguće da to toliko dugo traje? Kako je moguće da nitko tome ne može stati na kraj? Jednom reći, e pa sad je toga stvarno, napokon i zauvijek dosta?! Ne može, jer je na djelu klasični reket samo umotan u politički celofan. Kao kad na Siciliji plaćate mafiji da vas ona ne maltretira, tako u Slavoniji ste politički dužni glasati za HDZ – kako vas ne bi otjerao van.
`Zovu nas bandom i bagrom`: požalio se sav ojađen prije dan-dva jedan sa samog vrha te piramide političkih reketara nad sudbinom i budućnošću, ne samo Slavonije nego i čitave Hrvatske. O razini njegovog sveopćeg javnog ugleda svjedoči općeprihvaćeno ime za njega. Zovu ga, naime, `Njonjo`. Hrvatska i pogotovo Slavonija zemlja su njonja, ljudi ispodprosječnih u svemu, ali zato pravih velemajstora u `skupljanju 76 ruku` – za svaki novi saziv Sabora. Iako su izbori tek za tri tjedna – `ruke se već skupljaju`.
Dobro ste pročitali. Ruke. Ne ljudi koji su dobili mandate. Ne njihove glave; njihovi umovi, njihovo znanje i obrazovanje, njihov moral i poštenje, njihov ugled i kredibilitet, nego samo RUKE. Mogu oni ostati i doma; mogu sa svojim ljubavnicama čitav mandat studijski putovati od Bahama do Maldiva, mogu novcem EU` saditi tulipane i bez kupljenih sadnica tulipana`, mogu hodati uokolo u crvenim kožnim špicokama po bordelima. Nisu oni uopće bitni. Samo jedna njihova ruka treba svakog petka u Sabornici.
Može ju se komotno i nekakvim kirurškim zahvatom presaditi uz onu zelenu i crvenu tipku na pultu za glasanje, može to biti i elektronska ruka s otiskom prsta svakog od tih `76 ruku`… Sve može! Samo ih mora biti 76 – kako bi se drpež drpadžija moglo slobodno i nesmetano nastaviti. Da nastaviti. S novim glavnim državnim odvjetnikom, ona će biti zakonom bolje zaštićena od endemske Velebitske degenije u Parku prirode na Velebitu. Imat će status `Lopovluka u ime Domoljublja`! A u Domoljublje se ne dira.
Kakvi su onda izgledi da se i Bosut nađe u Rijekama pravde? Nikakvi! Slavonija u Hrvatskoj ima status Kosova u bivšoj Jugoslaviji. Kao što se Kosovo prvo, još 1981. godine, pobunilo protiv Jugoslavije, tako se i Slavonija u proljeće 1991. prva pobunila protiv Miloševićevog projekta Velike Srbije. Kao što se Kosovo posljednje otkinulo iz kandži Beogradskog pašaluka, i to tek 1998. tek nakon bombardiranja NATO Saveza, tako će se i Bosut priključiti Rijekama pravde – tak kad se one izliju na čitavu Hrvatsku.
Kao što je agonija Jugoslavije počela na Kosovu, tako je agonija Slavonije počela u Vinkovcima i Osijeku. Ali ne u proljeće 1991., nakon Borova sela i Bijelog brda. Nego u kasnu jesen 1989. na Prvoj i Drugoj osnivačkoj skupštini drpadžija. I holom nove vinkovačke knjižnice podignute na mjestu bivšeg kina `Crvena zvijezda` još odzvanjaju te riječi mržnje i osvete i najave `Na ljutu ranu – Ljuta trava`. Ljuta trava u Vinkovcima i Slavoniji odavno se sasušila. Dok je Ljuta rana slavonska nikad dublja i raskrvarena.