PIŠE: Ante JUKIĆ
Sretnu se dva prijatelja iz djetinjstva nakon dugo vremena. I tako, nakon onog standardnog: „Di si, šta ima?“ zapodjenuše razgovor, pa tako dođoše i do izbora zanimanja.
– Ja sam upisao Gimnaziju. A ti? – upita prvi.
– Ja sam odlučio slijediti Krista – odgovori drugi.
– Što, ideš za svećenika? To baš ne bih očekivao od tebe – začuđen je prvi, na što mu stari prijatelj odgovori:
– Ma ne, idem za tesara.
Često zaboravljamo kako je Krist, iako Bog, veći dio boravka na Zemlji proveo kao običan čovjek, jedan od nas. Evanđelje nas uči kako je Isus rado i marljivo pomagao svom poočimu Josipu. Time je na neki način posvetio rad i istaknuo njegovu važnost u životu nas ljudi. Iako bi vjerniku duhovno uvijek trebalo biti ispred materijalnog, to, naravno, ne znači kako treba odbaciti sve ovozemaljsko. Neki se, doduše, odlučuju i za taj put, ali u životu većine ljudi isprepliću se ove dvije stvarnosti, duhovna i materijalna. A kako bi sebi i bližnjima osigurao materijalno, čovjek mora raditi.
Kad je uzlazio na nebo, Krist je svojim učenicima rekao da budu budni pripravni za Njegov drugi dolazak. Po Svetom pismu, neki rani kršćani tu su poruku shvatili doslovno, pa su dignuli ruke od svih svakodnevnih stvari i samo čekali Krista, smatrajući kako je kraj svijeta blizu. Govori o tome i Sveti Pavao u svojoj poslanici Solunjanima, kad kaže:
‘Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno. Ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće raditi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.’
Ove Pavlove riječi, sveti Benedikt spojio je u danas poznati izraz koji donosi kratku i jezgrovitu poruku. ‘Ora et labora’, ‘Moli i radi’.
Očito je, dakle, kako rad ima veliku važnost u životu kršćana, i kako ga nipošto ne treba zanemariti. Naravno, kršćani uvijek trebaju paziti da ne postanu robovi posla, u njihovim životima duhovno u konačnosti ipak treba biti najvažnije. Ako već ne ostalim danima, onda barem nedjeljom, kad bi svi koji to mogu trebali pustiti svoje poslove. Za oproštaj od ove nedjeljne misli donosimo vam jednu priču o tome kako Bog gleda na rad i pojedina čovjekova zanimanja…
Kažu, nakon što je stvorio Zemlju i čovjeka, Bog je uživao u plodovima svog rada. Ipak, nakon određenog vremena primijeti Bog kako se čovjek pati, kako po cijele dane mukotrpno fizički radi, ali mu nedostaje intelektualna i duhovna dimenzija. I tad Bog stvori teologe i mudrace, koji su čovjeku prenijeli znanje i mudrost.
Određeno vrijeme ta je kombinacija fizičkog rada i duhovnog uzdizanja lijepo funkcionirala, no Bog jednog dana uoči novi nedostatak. „Žao mi je gledati čovjeka kako se u poslu nepotrebno muči, dok mu priroda nudi toliko stvari koje mu mogu pomoći“, reče Bog sebi u bradu. Stvori On tad znanstvenike i inženjere, koji su definirali mnoge prirodne zakone i konstruirali strojeve koji su čovjeku znatno olakšali posao.
No, s vremenom, savršen kakav već je, Bog je ponovno našao manu svijetu kojeg je stvorio. „Lijepo je ovo, zaista. Čovjek radi i duhovno se uzdiže, ali sve je to bez nekakvog reda i propisa. Valjalo bi ovaj svijet zakonom urediti“, konstatira Bog, pa stvori pravnike.
Tek tad svijet je bio po Božjem ukusu, onakav kakvim Ga je i zamišljao u trenutku stvaranja. Baš sve je bilo skladno. Čovjek je radio, ali rad više nije bio smisao njegovog života, kao što je bio dok na svijetu nije bilo mudrosti. Isto tako, rad više nije bio ni toliko naporan, jer je čovjek koristio sve ono blagodati koje su mu otkrili znanstvenici i inženjeri Konačno, cijeli svijet i život na njemu bio je uređen zakonima, nije više bilo kaosa kao u početku.
Jednog dana, dok je gledao taj svoj savršeni svijet, Bog pomisli kako je sve to toliko idilično, da je malo postalo i dosadno. „Trebalo bi to nekako prodrmati, unijeti malo nereda i kaosa, monoton je ovaj svijet. Ne bi čak bilo loše sve srušiti iz temelja i krenuti ispočetka“, zaključi Bog.
I tad Bog stvori ekonomiste…