PIŠE: Ante JUKIĆ
Često znam čuti kako moji tekstovi nemaju previše smisla, da su to većinom gluposti. Ne bih se složio s takvim konstatacijama. Moji tekstovi uopće nemaju smisla, to su sve gluposti. Ipak, valjda vodeći se principom ‘svako štivo ima svoju publiku’, ljudi koji iz sjene upravljaju ovim portalom (zar je, zaista, netko pomislio da je glavni onaj koji se takvim predstavlja?) odlučili su moje misli ukoričiti u kolumnu. Velika je to čast, ali i odgovornost. No, kako se ono kaže, da je lako, ne bi mene dopalo.
Na početku, moram biti iskren. Sve dosad pisao sam pod pseudonimom. Ne zato što se skrivam i nečega bojim, taman posla, nego više zbog portala i glavnog urednika, kojima nisam želio uzrokovati probleme i neugodnosti. Iako, doduše, priznajem kako mi ni samom ponekad nije bilo svejedno. Većina ljudi u ovom gradu me poznaje, a oni rijetki koji me ne poznaju su mi prijatelji. Kad vidi što se sve događa u svijetu, ne može čovjek nikad biti potpuno miran. A ja bih nekako još uvijek volio imati oba uha čitava.
Kad sam birao pseudonim, htio sam nešto potpuno normalno, uobičajeno i nenametljivo, kako nitko ne bi dokučio prevaru. Za ime je trojba bila između Ivan, Hrvoje i Ante, dok sam prezime tražio u trokutu Horvat, Tomić i Jukić. Sad to mogu reći, prvotni izbor zapravo mi je bio Ante Tomić, no onda sam shvatio kako već postoji novinar takvog imena i prezimena. I to ne bilo kakav, nego vrhunski. Realno, jedina rečenica u koju ja mogu stati s njim je ova koju upravo čitate. Tako da sam, ne želeći cijenjenom kolegi iz Splita praviti neugodnosti, a ujedno i čitatelje dovoditi u nedoumicu, odustao od ove kombinacije. Onda sam odlučio ostaviti ime Ante, a za prezime baciti kuna-slavuj između Horvat i Jukić. I tako sam na kraju došao do pseudonima pod kojim sam pisao. Mislio sam tada: „To je to, ovo je relativno često ime i prezime, to nitko ne može provaliti“, ali očito sam podcijenio vinkovačku detektivsku scenu koja je vrlo brzo shvatila o čemu se radi. Pa sam odlučio kako se više neću skrivati, nego ću javno reći tko sam. Uostalom, kolumna ipak zahtijeva ozbiljnost, nema tu mjesta zafrkanciji.
Dakle, ja sam Ante Jukić. Primijetit ćete vjerojatno kako su mi pravo ime i prezime identični onima iz pseudonima. To je bio još jedan razlog zbog kojeg sam mislio kako nikad neću biti otkriven, no, kao što sam već rekao, ne možeš ti protiv Sherlocka i Columba ovog grada. Kad sam riješio pitanje identiteta, preostalo je samo još smisliti naziv kolumne i naslovnu ilustraciju. Naziv se naprosto nametnuo sam od sebe. Uzevši u obzir ime i talentiranost za gotovo sva životna područja, u što ste već mogli i uvjeriti, Antetalent je bilo logičan izbor. Postoje, istina, ta informatika i multimedija, to su područja koja mi nikad nisu išla, pa sam izradu vizuala prepustio stručnjacima, uz tek pokoju moju sugestiju. I to je, konačno, bilo to. Za kolumnu sam bio spreman.
Red bi sad bio reći i pokoju o sebi. Rođen sam i živim u Vinkovcima, tu ću vjerojatno i umrijeti. Mislim, umrijet ću sigurno, ovo ‘vjerojatno’ odnosi se na mjesto odlaska. Volim sve što vole ljudi mojih godina. Životni moto mi je ‘znam da ništa ne znam’. Da mogu nešto učiniti čarobnim štapićem, bio bi to mir u svijetu i zaustavljanje topljenja ledenjaka. Budući da se bavim ovim stresnim poslom, koji ne poznaje ni radno vrijeme, ni vikende, ni blagdane, slobodnog vremena gotovo ni nemam. Kad, ipak, uhvatim pokoju minutu za sebe, prepuštam se meditaciji, masaži ili tretmanu u salonu za uljepšavanje. Također, volim se opustiti uz dobru knjigu, pogledati dobar film ili nešto ukusno pojesti. Slušam dobru glazbu. Ovdje i ondje odem na pub-kviz s ekipom, koju ovim putem pozdravljam. Isto tako, pozdravio bih i obitelj, prijatelje i sve koji me poznaju, a posebno psa i mačku. Mrzim nepravdu, licemjerje i dvoličnost, izbjegavam ljude koji šire negativnu vibru. Ne vjerujem ljudima koji lažu.
Mogao bih još podosta toga reći o sebi, no nema potrebe, ionako sam već odužio s ovom kolumnom u kojoj su maske konačno pale. Umjetnici, uostalom, ni trebaju previše govoriti o sebi, oni se najbolje predstavljaju kroz ono što nude svojoj publici. Kao što rekoh, dok nisam dobio svoj autorizirani kutak na ovom portalu, znao sam napisati pokoji neozbiljan tekst, ali sad je s tim i službeno gotovo. Okrenuta je nova stranica, od ovog teksta pa nadalje idemo u ozbiljnom tonu, što ste sigurno i sami primijetili.
Teme će biti raznolike, zavirit ćemo u sva životna područja, svatko će moći pronaći nešto za sebe. Bit će tu svačega. I ničega. Jedan moj profesor na fakultetu uvijek je govorio kako čovjek nikad ne bi trebao sve kapacitete usmjeriti na jedno područje, kako, narodnim rječnikom rečeno, ne treba stavljati sva jaja u istu košaru. Po njemu, treba biti plitak, a širok, nikad ne ići previše u širini. Tako možeš sa svakim ući u raspravu, a ne moliti se da sugovornik pogodi baš područje za koje si se specijalizirao.
Govorio je on: „Zamisli, lijepa djevojka sjedne na sjedalo pokraj tebe u autobusu, a jedino što ti znaš i jedino o čemu možeš govoriti je Liga prvaka. Možda ćeš stvarno imati sreće i naletjeti na neku koju to zanima, ali u velikoj većini slučajeva nećeš. Ne možeš se samo nogometom baviti, ubaci malo Kozarca, Dostojevskog, Einsteina, Newtona i Mozarta, ne moraš previše, tek toliko da si upućen i da možeš i o tome razgovarati“.
E sad, mislim da plitak definitivno jesam, a na širini se uvijek može poraditi. Ako nečega danas ne nedostaje, to su teme o kojima se može pisati. Dovoljno je samo malo otvoriti oči, naćuliti uši i upijati svijet oko sebe. I odmah ćete pronaći nešto. Čak i ako se to na prvu, pa onda i drugu, i treću, čini trivijalnim i besmislenim, i iz toga se može podosta iščitati o vremenu u kojem živimo. Evo, meni je upravo sad nešto palo na pamet, a za to je, složit ćete se, bila potrebna velika preciznost. No, ostavit ću to za neku drugu k’o fol umnu, ovu bi sad stvarno trebalo zaključiti.