✍️ Ante JUKIĆ
Ima jedan čovjek u susjedstvu mi, vječno zabrinut i uplašen. Kaže, ne sviđa mu se smjer u kojem svijet ide. Posvuda nekakvi ratovi, sukobi, elementarne nepogode. Tjeskoban je dok sve to gleda, boji se što donosi sutra. Više optimizma možeš naći u osuđeniku kojeg vođe na strijeljanje. Omiljena poštapalica mu je:
„Joj, joj, što će to biti, ja ne znam.“
A inače sve zna. Inače, nisam spomenuo, ima 93 godine.
I kad mu ja onda suptilno natuknem da je budućnost zadnje što bi njega trebalo brinuti, jer svakako neće još dugo, uvrijedi se. On još ni ne razmišlja o kraju, a nije mu ni zamjeriti. Kako se ono kaže, nitko nije tako star i bolestan, da ne bi mogao živjeti još barem jedan dan. Iako, kaže se i da nitko nije tako mlad i star, da ne bi mogao umrijeti sutra.
Ljudi oduvijek traže načine kako produžiti život. I uspijevaju, statistike to pokazuju, no na kraju opet dođe na isto. I zato je ta vječna borba pomalo apsurdna. Najviše se angažiramo oko jedine stvari na koju u konačnosti ne možemo utjecati, dok od nekih drugih, koje su pod našom kontrolom, olako dižemo ruke. Ima u životu i važnijih stvari od – života.
Naravno, ovozemaljskog života. Puno važnije je ono što (ne) dolazi poslije. I bez obzira tko u što vjerovao, opet smrt ne bi trebalo shvaćati tragično. Ako vjeruješ da je ona kraj, više nikakvih briga nećeš imati. Vjeruješ li, pak, u vječni život, onda ni ne govorimo o smrti, nego u prijelazu u nešto bolje. Ili možda lošije?
To je zapravo jedini racionalni razlog za strah od smrti. Strah da ćeš nakon nje završiti na krivom mjestu. Dojam je kako ga danas rijetki osjećaju. Ljudi ili ne vjeruju u život nakon smrti, ili su uvjereni kako ih čeka mjesta u raju, pa onda uglavnom gledaju kako što lagodnije provesti ovaj život na zemlji. Što je duže moguće.
Iskreno, nikad nisam baš razumio tu težnju za dugim životom. Kad gledaš kako se svijet mijenja, u kojem smjeru ide, postavlja se pitanje: „Pa, tko bi tu uopće želio živjeti još 100 godina?“
Ne bi imalo smisla. Zato vrijeme ovdje treba shvatiti kako pripremu i udaranje temelja. Umjesto o ovozemaljskom životu, trebali bi više razmišljati o onome što dolazi poslije. Umjesto smrti, trebali bi se više bojati uludo potrošenog života. Smrti prije smrti.
