Soboslikarska zadruga Plenković&Anušić vs. Vučićeva `Zagrepčanka`

✍️ Mladen KEVO

Nisam militarist, ratove držim najgorim i posljednjim rješenjem, koje svaki Narod, želi li biti slobodan, može koristiti samo u dvije situacije; ili da se obrani od vanjskog agresora ili da vojno oslobodi vlastiti okupirani teritorij. Ali sam oduvijek protiv `rješenja u pregovorima`. Pregovorima nitko nikad nije stekao slobodu. Još na izmaku 1991., gledajući raspomamljenu srpsku vojnu neman kako spaljuje gradove i sela istočne Slavonije, napisao sam: Ako ne želi biti Libanon, Hrvatska mora biti Izrael. Pa, da vidimo, gdje smo danas?

Sjećate li se 1995. godine? Vremena Bljeska i Oluje? Sjećate li se sedam elitnih gardijskih brigada koje su se mogle prošetati hrvatskim Podunavljem i Baranjom i kako mi je tada rekao jedan hrvatski general, citiram: `Dobiju li dopuštenje ne znam kako bismo ih zaustavili da ne odu sve do Zemuna`! Sjećate li se Vojnog mimohoda na Jarunu na kojem je Hrvatska prikazala ruski protuzračni sustav S 300 i izazvala ne samo zavist nego i jezu u tadašnjoj Srbiji? A sjećate li se i stare izreke `Nekad bilo, sad se spominjalo`? E, tako je sad.

Nismo ušli u Banja Luku, a mogli smo. Nismo ušli u Podunavlje, a mogli smo. Godine 1995. Srbija je bila vojno u knock downu. U 78 dana NATO bombardiranja Srbije 1999. razoren je Generalštab srpske vojske, razorena je sva vojna infrastruktura, razoreni su i neki strateški prometni objekti poput mostova preko Dunava u Novom Sadu, istjerani su s Kosova zauvijek. Onda je Milošević isporučen u Haag. Onda je srpska oporba s premijerom Srbije Zoranom Đinđićem reformirala i ograničila srpsku vojsku. Onda su ga ubili…

Činilo se kako Hrvatska idućih stotinu godina može mirno spavati jer su političke promjene u Srbiji proeuropske, a Srpska vojska je doživjela toliko vojnih poraza, dok je srpski oficirski kadar stavljen pod politički nadzor, te više nikad Srbija neće biti direktna vojna prijetnja svojim susjedima. Onda je došla 2013. godina u kojoj je Hrvatska ušla u punopravno članstvo u EU, nakon tog su i najveće nevjerne Tome u Hrvatskoj pjevušile onaj prerađeni stih Mitra Mirića: `Ne može nam niko ništa, jači smo od Srbije`.

Ali se 2013. godine dogodila još jedna važna stvar. U Srbiji na vlast došao je Aleksandar Vučić. Proglašavali su ga nasljednikom Tome Grobara, Šešeljevim pripravnikom, puštali snimke njegovog ratnohuškačkog govora u Glini. Uglavnom, nitko ga nije doživljavao kao prijetnju; brojni su ga potcjenjivali, zaboravljajući kako podcjenjivani i omalovažani često u povijesti naprave stvari koje nitko nije ni slutio. I da, u Proljeće 2026., vrijeme je za hrvatski trenutak istine koji glasi: Aleksandar Vučić majstorski nas je preveslao.

Kako? Lijepo. Ili Lepo. Kako god vam manje ili više para uši. Nabrojit ću samo neke egzaktne parametre. Vučićeva privatna politička stranka SNS članica je Europučana, iste one grupacije koja drži većinu u Europarlamentu, glumata `europsku umjerenost`, a iza kulisa trgovački koketira i surađuje s krajnjom desnicom. Vučić je u Europučanima, u kojima Plenković inače sebe vidi kao `prvorođenče`. Nijednom od njih ta činjenica nimalo ne smeta. Dapače. I to je prvi ogroman politički uspjeh srpskog predsjednika.

Drugo. Hrvatski premijer, da bi dobio selfi s Macronom ili Merzom, mora otići u Pariz i Berlin. Ali, prije slikanja, mora naručiti pošiljku oružja i vojne opreme za 300 milijuna eura pa naviše, jer toliko košta jedno (za domaće krkane) kurtoazno rukovanje s francuskim predsjednikom ispred Elizejske palače ili njemačkim kancelarem ispred Kancelarske rezidencije. Vučić Macrona dobije u Beograd kad poželi, pri čemu Francuzu oči orose suzama radosnicama, zbog prisjećanja na Srbiju kao Saveznicu u I. Svjetskom ratu.

Što se EU tiče, toliko puta koliko se Ursula von der Leyen s Plenkovićem službeno susrela u Briselu, toliko je puta posjetila Vučića u Beogradu: svaki put pružajući mu otvorenu potporu, što mu je posebno iskreno poželjela pri Vučićevom brutalnom gušenje građanskih demonstracija koje je godinu dana predvodio srpski studentski pokret. Telefonom, Vučić s Putinom ima otvorenu liniju, a otići u Moskvu dvaput godišnje ne predstavlja mu nikakav problem. Koliko, pak, bliske odnose Srbija ima s Kinom, do tog – tek ćemo doći!

Global Firepower, online servis koji godišnje rangira vojnu snagu svjetskih država, objavio je svoj popis za 2025. godinu: Srbija je na 63. mjestu. Hrvatska je na 74. poziciji (bila je na 66.). Hrvatska vojno pada, 11 je mjesta iza Srbije?! Idemo vidjeti kako stoje vojna suradnja Srbije i Hrvatske s Izraelom, najmilitariziranijom nacijom na svijetu, s jednom od najnaoružanijih i najobučenijih vojski na planetu. Ovo su podaci od danas. Samo od početka rata u Pojasu Gaze, Srbija je Izraelu isporučila naoružanje za 182 milijuna $.

Unatoč zabrani izvoza naoružanja – IZVOZ srpskog oružja u Izrael dosegnuo je u 2025. godini 131.1 milijun dolara. I sam Vučić je u intervjuu za Jerusalem Post u lipnju prošle godine priznao aranžman, pohvalivši se: “Ja sam jedini u Europi danas koji trguje vojnim streljivom s Izraelom. I zato me kolege često kritiziraju”. Udio naoružanja u ukupnom izvozu Srbije u Izrael eksplodirao je s 1,2 posto u 2021. na čak 54,5 posto prošle godine. Srbi Izraelcima PRODAJU ORUŽJE?! To je kao da izvozite pijesak u neku državu u Sahari.

Što je zapravo napravio Aleksandar Vučić? Ovo! Vojnom staležu povratio je dostojanstvo i najviši društveni status. Osmislio je i uvezao konzistentnu Vanjsku politiku i konzistentnu Vojnu doktrinu. To je nešto modificirana, novim prilikama u Svijetu prilagođena, doktrina Titovog Nesvrstavanja: u kojoj `Ideološki su nam bliži Rusija i Kina, a Ekonomski su nam draži Evropa i SAD`. Prema onoj `Umiljato janje dvije mame sisa` Vučić sisa i Moskvu i Peking i Jeruzalem, ali i Pariz, Brisel, Berlin i Washington. To se zove Politika!

Međutim, `Ali, to još nije sve`. Prvo je u nekim srpskim novinama objavljeno, potom je to prenio Jutarnji List, zatim i brojni drugi mediji, poput hidrogenske – Hrvatskom odjeknula je sljedeća vijest, citiram: `Vojska Srbije raspolaže novom supersoničnom kvazibalističkom raketom kineske proizvodnje CM-400, čiji je domet najmanje 250 kilometara. Projektil zrak-zemlja uočen je na višenamjenskom srpskom borbenom avionu MiG-29`?! Dajući mu ime `Zagrepčanka` – Vučić nam poručuje koja im je prva namjena.

Završno. E, sad dolazimo do u vojnostrateškom pogledu slobodno ju možemo nazvati `Hrvatske soboslikarske zadruge Plenković&Anušić`. Komotno javno može im se reći: `Džaba ste krečili`. Jer, već 10 godina Plenković osobno i njegova Vlada držanjem v.d. Veleposlanika kojima je davno istekao mandat eutanazirali su Vanjsku politiku, a mahnitim shopingom svega što god nam ponude obesmislili su Vojnu strategiju. Mi imamo Ministra obrane koji javno priznaje da se iz novina informira o tom kako Srbija ima CM400?! 

I njegovu službenu reakciju, koja glasi `to je ozbiljna stvar`. Ma daj? Mi imamo ministra obrane koji tri dana prije američko izraelskog napada na Iran boravi u Izraelu čime kod Islamskih terorista javno crta Hrvatskoj metu na čelu. Za razliku od Srbije koja Izraelcima prodaje oružje, on bi ga kupovao, kako bi se iskupio za Vladinu proustašku politiku Made in Thompson, ili kako bi se iskupio za fijasko s Krstičevićevom nekupovinom izraelskih Barracka (neki zlobnici kažu da je netko tad uzeo proviziju pa sad treba vratiti).

Mi imamo ministra obrane koji poništi i otkaže projekt izgradnje pet brodova Obalne straže kod domaćeg proizvođača s obrazloženjem kako su `preskupi`, pa, onda po 30 puta višoj cijeni po komadu (?!) – naručuje dvije francuske korvete Gowind 2500 koje će nas koštati 1,1 milijardu eura, bez torpeda i dodatnog paketa opreme? Mi imamo ministra koji, poput kuma na vjenčanju, našu Vojnu industriju isporučuje strancima; pogledajte `isporuku Dock-Inga njemačkom Rheinthallu` – kako ponosno stoji iza potpisnika. Sramotno!

Mnogi u Hrvatskoj odahnuli su kad je Banožića na čelu MORH-a naslijedio Anušić. Sad se pokazuje ovo: maloljetni branitelj, koji je Hrvatsku branio kalašnjikovom ni ne znajući da puška nema udarnu iglu, načelnik Antunovca, instruktor aerobika, kick boksač, Dabrin kum na krštenju, osječki `Lega` koji nedostatak autoriteta nadoknađuje čitav mandat smrtno namrgođen, a nedostatak kompetencije skupim odijelima i lakiranim špicokama, s `posebnim savjetnicama` profila Ive Puljić Šego – čisti je promašaj.

I mi imamo premijera s reakcijom, citiram `Upozorit ćemo partnere u NATO-u`, koji je Hrvatsku od Demokracije sveo na Oligarhiju Vučićevog profila. U desetljeću Plenkovića i u mandatu Anušića kao Ministra obrane, Srbija je postala vojno nadmoćna do razine da se o tome kako Srbija posjeduje hipersonične balističke projektile sposobne dosegnuti sve do Zagreba – oni informiraju iz novina, s visoko umnim zaključcima tipa `to je ozbiljno`. Istina je ovo: Vučić i Vojska Srbije – Hrvatsku su `zakucali s centra`.

P. S. Što sam vam zapravo želio reći? Ovo. Još u SFRJ, kao studentu Politologije, kolege s prvog semestra Općenarodne obrane su mi prenijele kako uče ovo: `Želiš li izbjeći napad neke države, najefikasnija Strategija odvraćanja je posjedovati oružja kojima možeš preventivno udariti u dubinu njezinog teritorija, sve do njenog glavnog glavnog`. Nakon iskustva s agresijom Srbije na Hrvatsku, Hrvatska je morala usvojiti ovu Strategiju, a kao članica NATO Saveza morala je nabaviti ovakve balističke projektile – PRIJE Srbije. Jer bi Beograd bio pod hrvatskim vojnim dometom, nakon tog ne bi imalo težinu ovo što je Vučić užicao od Kineza. Ali, s ministrom koji bi dronovima od kilu i po zaustavljao hipersonične projektile, Vladom koja naše tenkove 2025. donira Ukrajini, pa onda objašnjava kako će ih `kompenzirati kupovinom njemačkih Leoparda – od kojih će prvi stići 2028.`, jer je Strategija `valjda nas u pune tri godine ovog svjetskog ratnog ludila nitko neće napast`, s takvim `ekspertima` – imamo ovo što imamo.

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.