
Jedna od najvećih europskih šuma hrasta lužnjaka nestaje pred našim očima, a sateliti to bilježe s preciznošću švicarskog sata.
Spačvanski bazen prostire se na oko 40.000 hektara slavonske ravnice i jedna je od najvećih nizinskih šuma hrasta lužnjaka u Europi. Ispod tih krošnji prošle su osmanske vojske, prohujala su dva svjetska rata, mijenjale su se države, valute i zastave. Hrastovi su sve to izdržali stojeći, kako i dolikuje hrastovima.
A onda su naišli neprijatelji protiv kojih ni najdeblja kora ne pomaže, klimatske promjene, poplava birokracije i politika. Ovo nije dojam šetača koji je primijetio da je u šumi nekako svjetlije nego prije. Portal sume.eco objavio je 14. studenog 2026. karte promjena šumskog pokrova izrađene iz satelitskih snimaka Sentinel i Landsat. Sateliti, za razliku od nas, nemaju nikakvog razloga uljepšavati stvari.
U deset godina, od 2017. do 2026., Spačva je ostala bez 1.126,65 hektara krošnji. Od toga je 908,08 hektara, odnosno 81 posto, potpuno uklonjeno, a 218,57 hektara, preostalih 19 posto, djelomično. Kad se pogled raširi na trideset godina, od 1997. do 2026., zbroj raste na 2.380,66 hektara: 1.777,61 hektar ili 75 posto nestao je potpuno, a 603,05 hektara ili 25 posto djelomično.
Tko je u školi barem jednom prosuo pernicu na satu matematike, odmah će uočiti problem. U posljednjih deset godina nestalo je gotovo pola onoga što je nestalo u svih trideset. Drugim riječima, prva dva desetljeća Spačva se gubila na kapaljku, a u trećem je netko otvorio slavinu do kraja.

Zašto šuma koja je nadživjela carstva sada popušta? Odgovor nije jedan, nego su tri, i nažalost međusobno se odlično slažu.
Prvi udarac je tih i dugotrajan. Hrast lužnjak je biljka koja traži visoku razinu podzemnih voda i povremeno plavljenje. Melioracije iz prošlih desetljeća, kanali i regulacije vodotoka odrezali su šumu od tog izvora. Razina podzemnih voda pala je, a žedno stablo slabi i postaje lak plijen štetnicima.
Drugi udarac donosi klima. Suše su sve dulje, toplinski valovi sve uporniji, a godišnja doba ponašaju se kao da su izgubila kalendar. Katastrofalno sušna 2003. godina bila je prekretnica nakon koje se sušenje hrastova vidjelo golim okom. Od tada nije bilo bolje, bilo je samo različitih nijansi gorega.

A onda je stigao 19. srpnja 2023. Superćelijsko nevrijeme u jednom je danu uništilo ili oštetilo 4,42 milijuna kubičnih metara drvne mase. To je deset godina redovne sječe, a dogodilo se u trenu. Zahvaćeno je oko 62.000 hektara šume, a samo u Spačvanskom bazenu šteta se procjenjuje na oko 2,7 milijuna kubičnih metara.
Što se radi? Ponešto, i to ponešto vrijedi pošteno opisati. Prva je sanitarna sječa, mjera koja na satelitskoj snimci izgleda kao zločin, a na terenu je hitna kirurgija. Oboljela i srušena stabla uklanjaju se kako ne bi postala inkubator za potkornjake i gljive, koji bi inače krenuli na zdrave susjede. Bolno je, ali bez toga bi se šuma rušila kaskadno, kao domino od hrastovine.

U studenom 2024. sabrano je tri milijuna kilograma žira za obnovu stradalih površina. Lijepa brojka i dobra vijest, uz jednu sitnu napomenu: hrast koji iz tog žira nikne bit će zreo za sječu za stotinjak godina. Nitko od nas koji ovo čitamo neće prisustvovati toj žetvi, ali naši praunuci možda hoće.
U studenom 2026. u šumarijama Otok i Gunja postavljene su meteorološke postaje s profesionalnom mjernom opremom.
Pravo, dugoročno rješenje ipak ne leži u termometru, nego u vodi. Projekti RETFOR i REBIOFORESTS te studija izvedivosti Sava.Restore bave se praćenjem stanja, obnovom šuma i mogućnošću vraćanja prirodnog hidrološkog režima. To je jedini odgovor koji seže do korijena problema, i to doslovno. Hrast bez vode možemo saditi, mjeriti i opisivati do mile volje, ali ga ne možemo nagovoriti da preživi.

Ovdje dolazimo do novca, gdje svaka priča postaje zanimljivija. Hrvatske šume d.o.o. imaju financijski minus od oko 13 milijuna eura u slavonskim podružnicama. Razlog je surovo jednostavan, furnirski hrastovi, nekad kruna Spačve i mamac za kupce iz cijele Europe, sada iz šume izlaze kao oštećeno ili trulo drvo. Prihodi padaju, a sanacija je velik trošak.
No prije nego što netko Spačvu proglasi problemom, valja postaviti pitanje koje se u Zagrebu nerado čuje. Šumarije Spačvanskog bazena godinama su bile zlatna koka Hrvatskih šuma. Visokovrijedni furnirski hrast lužnjak donosio je prihode kojima su se krpale deficitarne podružnice diljem Hrvatske, od Like do Slavonije, i punio se državni proračun. Spačva je bila neto davatelj, a ne primatelj. Ona je hranila sustav, a ne sustav nju.

Sada, kada je šumu pogodila kombinacija elementarne nepogode i klimatskih promjena koje ona sama nije skrivila, logično je, i ekonomski i moralno, da država intervenira i financira obnovu cjelokupnog šumskog fonda Spačve. Ne kao milostinju, nego kao investiciju za budućnost.
U lipnju 2026. u javnost su dospjeli planovi za brzu cestu DC 55 između Vinkovaca i Županje, čija bi trasa zahvatila oko 43 hektara Spačvanske šume. Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije zatražilo je analizu utjecaja. Lijepo, ali to je odgovor na krivo pitanje.

Pravo pitanje glasi; zašto cesta uopće mora kroz šumu? Brza cesta koja bi skrenula zapadnije, uz rub šume ili kroz otvorene poljoprivredne površine, ne samo da bi zaobišla zaštićeno područje, nego bi i skratila put do autoceste A3 prema Zagrebu. Vinkovčani i Vukovarci ionako najčešće voze na zapad. Zašto bi cesta morala ići prema Bosni, je li itko ozbiljno razmotrio zapadnu varijantu, i ako jest, gdje je ta studija? Analiza koju bi trebalo zatražiti nije samo ona o utjecaju, nego i ona o tome kako je trasa uopće ovako zamišljena.
Spačva nije sentimentalni projekt, ona je europska prirodna baština, gospodarski resurs i klimatski regulator koji je Hrvatska stoljećima koristila. Sada je red da se uzvrati.
Bez hitne državne intervencije, bez obnove hidrološkog režima i uz projekte koji grickaju šumu pitanje je što ćemo ostaviti budućim generacijama.
