PIŠE: Ante JUKIĆ
Teško je, pa i besmisleno i pogrešno, uspoređivati veličinu svetaca. Ipak, o simpatijama i emocijama uvijek se može pričati, a kad dođe do toga, malo je onih koji Hrvatskoj i Hrvatima znače poput svetog Ivana Pavla II. kojemu je posvećen današnji dan (22. listopada) u kalendaru Katoličke Crkve, kao podsjetnik na prvu Svetu Misu koju je služio kao Papa, još tamo 1978. godine.
Rođen 18. svibnja u poljskim Wadowicama kao Karol Wojtyla, budući svetac imao je vrlo živopisno, ali i traumatično djetinjstvo. Majka je umrla kad mu je bilo osam godina, stariji brat tri godine poslije, dok je sestra ovaj svijet napustila prije nego se Karol rodio, tako da ju nikad nije upoznao. Bavio se nogometom i glumom, a u gimnaziji se aktivnije uključio i u život Crkve.
Prvi izbor bio mu je filozofski fakultet, no nakon smrti oca 1942. godine počeo se ozbiljnije zanimati za teologiju. Studirao je paralelno s radom u tvornici kemikalija. Za svećenika je zaređen 1946. godine i tad odlazi u Rim na dvogodišnji studij na dominikanskom sveučilištu Angelicum. Po završetku studija vraća se u rodnu Poljsku.
Da je bio poseban, pokazuje i njegova svećenička biografija, vrlo brzo je prešao put od seoskog župnika do biskupa. Nadbiskupom je postao 1963. godine, a 1967. imenovan je kardinalom, najmlađim u tadašnjem Kardinalskom zboru. Konačno, stigao je i do mjesta prvog među jednakima, kad Karol Wojtyla na neki način odlazi u povijest i svoje mjesto prepušta Ivanu Pavlu II.
Puno je stvari po kojima Crkva i povijest općenito pamte Ivana Pavla II., u mnogočemu je on bio prvi. Kad je izabran za 264. papu po redu, 16. listopada 1978. godine, postao je prvi ne-Talijan na mjestu poglavara Katoličke Crkve nakon čak 456 godina. Njegov 26 godina dugačak pontifikat obilježila su brojna putovanja i stotine tisuća prijeđenih kilometara, obišao je Zemlju uzduž i poprijeko više puta i od Gorana Milića. Zagovarao je pravo svakog naroda na svoju državu i posebno isticao vrijednost ljudskog života, od začeća pa do prirodne smrti. Poznata sintagma ‘kultura života’ prvi puta je izašla upravo iz njegovih usta, za vrijeme putovanja u SAD 1993. godine. Bio je otvoren prema drugim vjerskim zajednicama i međureligijskom dijalogu, ali i nepopustljiv kad su temeljne kršćanske vrijednosti i odrednice bile u pitanju.
Za vrijeme njegova pontifikata u Katoličkoj Crkvi došlo je do mnogih značajnih doktrinarnih i ustrojbenih promjena. Ivan Pavao II je, naime, papa postao nakon liberalne revolucije koja ja svijet preplavila u 60-im i 70-im godina prošlog stoljeća, uzrokujući veliku duhovnu prazninu i krizu morala. Kao Petrov nasljednik, ponovno je u prvi plan gurnuo tradicionalne kršćanske vrijednosti i kreposti. Bio je nepokolebljiv i nedvosmislen kad je trebalo osuditi grijeh, posebice pobačaj i bludnost. Zbog takvih stavova nije bio dobro primljen u ateističkim krugovima, ali i liberalnijem dijelu Crkve. Pomalo apsurdno, ako se zna da je Ivan Pavao II. prigrlio sva moderna tehnološka dostignuća, vidjevši ih kao još jednu mogućnost evangelizacije. Ostat će upamćen kao papa koji je prvi poslao poruku elektronske pošte.
U povijesti će također ostati zapisano kako je za vrijeme svog boravka u Vatikanu proglasio 1.388 novih blaženika i 482 svetaca, više nego svi mu prethodnici zajedno. Po statističkim podacima, u vrijeme njegove smrti broj katolika u svijetu premašio je milijardu, što je znatno više u odnosu na vrijeme kad je izabran za papu (oko 760 milijuna).
Vjerojatno najupečatljiviji događaj pontifikata Ivana Pavla II. je atentat kojeg je na njega izvršio Mehmet Ali Ağca. Bilo je to 13. svibnja 1981. godine, simbolično, na godišnjicu ukazanja Gospe u Fatimi iz 1917. godine. Poznato je kako se u trećoj fatimskoj tajni govori o stradanju čovjeka u bijelom, pa je Ivan Pavao II. napad povezao s čudesnim događajima iz Fatime, koju je i posjetio godinu dana nakon atentata.
Iako je preživio pokušaj ubojstva, papa je zbog njega imao brojne zdravstvene problema u budućnosti. Mnogi su smatrali kako se trebao umiroviti i prepustiti mjesto nekom mlađem i zdravijem, no Ivan Pavao II. do kraja je ustrajao na mjestu poglavara Katoličke Crkve, uvijek govoreći: „Ni Isus nije sišao s križa“.
Preminuo je 2. travnja 2005. godine. Na Trgu svetog Petra naslijedio ga je Benedikt XVI., koji je Ivana Pavla II. 2011. proglasio blaženim te odredio 22. listopada kao njegov spomendan. Svetim ga je 2014. godine proglasio papa Franjo.
Osim kao velikog papu koji je ostavio neizbrisiv trag u Crkvi, Hrvati će Ivana Pavla II. pamtiti i kao velikog prijatelja našeg naroda. Čak tri posjetio je Hrvatsku, prvi put još za vrijeme rata, u rujnu 1994. godine. Drugi posjet dogodio se u listopadu 1998. godine, kad je u Mariji Bistrici blaženim proglasio kardinala Alojzija Stepinca, dok treći posjet, iz lipnja 2003. godine, posebno pamtimo po Svetoj Misi na dubrovačkom Stradunu, tijekom koje je blaženom proglasio Mariju od Propetog Isusa Petković. Još je jednog Hrvata za vrijeme svog pontifikata Ivan Pavao II proglasio blaženim, bio je to Ivan Merz, a naša dva sunarodnjaka proglasio je i svetima, Leopolda Mandića i Marka Križevčanima.
Ostavština svetog Ivana Pavla II. je velika i to je, na kraju krajeva, i ono po čemu će ga povijest upamtiti. Svi smo mi ljudi na ovoj Zemlji prolazni, danas smo tu, a sutra nas već možda neće biti, ostaje tek ono što smo rekli i činili. Pošto je ova tema danas aktualnija nego ikad, za kraj smo ostavili riječi Ivana Pavla II. s njegovog putovanja u SAD 1993. godine:
„Kultura života znači poštovanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštovanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti.“