Posve slučajni nedavni vinkovački susret iz objektivnih razloga nije bio prilika za „čašicu razgovora”.
– Čujemo se prvom prilikom – rekao nam je Nevres Zahirović, legendarni Cibalijin kapetan koji je za vinkovački klub u razdoblju od 1984. do 1996. godine nanizao preko službenih 400 utakmica.
Ta prva prilika je sada i ovdje; otipkali smo +387-62-xxx-xxx sa svrhom i razlogom… Sretan rođendan, Zahire!
– Hvala, hvala… Lijepo da si se sjetio.
Gdje se slavi?
– Evo me sa suprugom Suzanom i starijom unukom Enom u Mostaru. Onako turistički, jučer smo bili u Sarajevu, sutra tko zna gdje – sipao je dobro raspoloženi Zahir u slušalicu mobitela.
Zahirović je rođen 30. ožujka 1961. godine u Tuzli. Ovaj džentlmen u kopačkama karijeru je započeo u Slobodi, a profesionalni nogomet igrao je još samo u Vinkovcima…
– Vinkovci? Moj grad, moja raja…
Ipak, Vinkovce je napustio razočaran…
– Nisam takav rastanak zaslužio. Zapravo, nisam mislio da ću se ikada i rastati s Vinkovcima, uvijek sam mislio kako ću ostariti pokraj Bosuta, raditi s djecom u klubu…
No, vratio se u rodnu Tuzlu…
– Nisam u Vinkovcima imao gdje živjeti, jer sam spletom čudnih okolnosti ostao bez stana.
Čudnih okolnosti?
– Da. Prevarili su me neki ljudi iz kluba oko kredita i hipoteke… Ma, uglavnom ne volim o tome ni pričati, niti se toga sjetiti. Nisam više imao krov nad glavom i bio sam primoran otići iz grada u kojem sam proveo najbolje godine.
I u koji se, unatoč neslavnom rastanku, uvijek rado vraća…
– Pa, dođem u Vinkovce relativno često. Obiđem malo i klub, baš sam neki dan svratio na stadion i malo porazgovarao s Ivom Karaulom i Brunom Buhačem, vidio sam i Samira… Nije mi drago to što se događa u Cibaliji, niti mi je svejedno. Volio bih da se stvari malo pokrenu, veliki je to klub. Mlađe generacije nemaju možda taj osjećaj veličine Cibalije, odnosno ranije Dinama, kluba koji je nekad bio važan faktor čak i u bivšoj Jugoslaviji. Nikome nije bilo svejedno doći u Vinkovce, često smo skidali skalpove i najvećima. Volio bih doživjeti da se Cibalia vrati na te slavne staze – zaključio je Zahir koji već godinama nije ni blizu nogometa, motri ga samo na televiziji.