✍️ Milica BENIĆ
SMS čestitke, hrpa blagoslova, emojiji zečića i šarenih jaja. Blagdani nas često podsjete koliko su nam važni odnosi i ljudi oko nas.
Između svih tih poruka pojavi se pitanje: kada smo se zadnji put uopće vidjeli?
Koliko smo vremena doista posvetili jedni drugima?
Jesmo li čuli što onaj drugi proživljava i kako mu je?
I tada se lako pojavi još jedno pitanje – koliko je toga zaista iskreno?
Nikada nismo bili dostupniji. Poruke stižu brzo, odgovori su gotovo trenutačni, a povezanost se često mjeri time koliko se često javljamo jedni drugima. Ipak, mnogi imaju dojam da komuniciraju više nego ikad, a bliskosti je sve manje – kao da smo stalno u kontaktu, ali rijetko zajedno.
Ponekad znamo sve o nečijem danu – a ne znamo kako se ta osoba zapravo osjeća.
Što se promijenilo?
Promijenio se način na koji se odnosi razvijaju i održavaju. Bliskost se nekada stvarala kroz zajedničko vrijeme i male, svakodnevne trenutke. Danas se velik dio komunikacije odvija kroz poruke.
U digitalnim odnosima puno se piše, a malo razgovara. Razmjenjujemo informacije – „Gdje si?“, „Što radiš?“, „Vidimo se.“ Sve funkcionira, ali nedostaju glas, ton i pogled – ono što se ne može tipkati, nego se osjeti u susretu.
Stalna dostupnost nije isto što i bliskost.
Tako nastaje osjećaj da je netko „tu, ali nije tu“. Trenuci u kojima imamo dojam da smo nekome uistinu važni postaju rjeđi – a s njima se može pojaviti i osjećaj usamljenosti.
Zašto se usamljenost javlja unatoč stalnom kontaktu?
Problem nije u tehnologiji, nego u načinu na koji je koristimo. Vidjeti da je netko „online“ nije isto što i osjećaj da nam je emocionalno dostupan.
Kontakt nije isto što i odnos.
Tehnologija može stvoriti iluziju povezanosti – odnos pritom lako ostane površan.
Britanski psihoanalitičar Donald Winnicott naglašavao je koliko je važno da se u odnosima osjećamo emocionalno sigurno – da možemo biti autentični i osjetiti da nas netko zaista vidi i čuje. U digitalnim odnosima to nije uvijek jednostavno.
Poruke nam daju kontrolu – možemo birati što ćemo reći, kako ćemo to reći i kada ćemo odgovoriti. Bliskost je prisutna, ali pod našim uvjetima. Poruka može ostati „pročitana“, ali bez odgovora, a razgovor često ostane nedovršen. U stvarnom susretu to je teže izbjeći. Šutnja se tada vidi i osjeti – u pogledu, u držanju, u tišini koja nastane između dvoje ljudi. Upravo ti neugodni trenuci često produbljuju odnos jer otvaraju prostor za razumijevanje.
Šutnja iza ekrana nema isti kontekst – ona češće ostavlja prostor za tumačenje nego za razumijevanje.
U takvom načinu komunikacije ne pokazujemo uvijek ono što stvarno osjećamo. Nije jednostavno prenijeti emocionalno stanje kroz poruku – ono često ostaje neizrečeno ili pojednostavljeno. Zato često kažemo da je sve u redu, i kada nije. Ili šaljemo emojije koji ne odgovaraju onome što stvarno proživljavamo. Brže se umorimo, odustanemo ili kažemo manje nego što bismo rekli uživo.
Možda se zato nameće pitanje: zašto se uopće predstavljamo drugačije nego što jesmo?
Ponekad je to način zaštite. Imamo kontrolu nad onim što pokazujemo – i nad onim što prešućujemo. A ponekad se ne radi samo o skrivanju emocija, nego o tome hoće li druga osoba znati razumjeti ono što osjećamo.
Ne znaju svi slušati, a još manje znaju biti tu kada netko govori o onome što ga boli.
Jednostavnije je razmijeniti nekoliko poruka – i nastaviti dalje.
Kako dalje?
Tehnologija nije promijenila našu potrebu za odnosima. Nismo postali manje emocionalna bića zato što imamo pametne telefone. Promijenili su se obrasci, ali potreba je ostala ista.
Bliskost i dalje traži stvarni susret.
Ponekad je sat vremena za kavu dovoljno.
Možda je baš danas prilika da nekome ne pošaljemo poruku – nego da dođemo na kavu.