PIŠE: Ante JUKIĆ
Protekla dva tjedna zvijezda hrvatskog trenerskog neba bio je Nenad Bjelica. Sad, kad se malo slegnula atmosfera uslijed njegovog povratka u Dinamo, a HNL zbog reprezentativnog ‘prozora’ stavljen na čekanje, u fokus ponovno dolazi Zlatko Dalić. Riječ je o trenerima i osobnostima koji poprilično polariziraju javnost, čija analiza nerijetko prelazi granice nogometa i zalazi u ideologiju. Možemo reći kako je Bjelica svojevrsni antipod Dalića.
Jedno se može zamijetiti kad se čitaju i slučaju komentari ova dva trenera i njihovog opusa, neovisno radi li se o novinarima, stručnjacima ili ‘običnim’ ljudima. Ne vrijedi to, naravno, za sve, ali jedan obrazac lako je uočljiv. Većina onih koja glorificira Nenada Bjelicu i smatra ga velikim stručnjakom, poprilično je, blago rečeno, suzdržana kad se govori o trenerskim kvalitetama Zlatka Dalića. Rijetko srećem ljude koji pohvalno govore i o jednom i o drugom.
Može tome, naravno, razlog biti i to što je Bjelica jednostavno bolji trener biti od Dalića, ali ono što upada u oči su dvostruki kriteriji i drugačije gledanje na ono što je ovaj dvojac ostvario u svojim trenerskim karijerama. Krenimo s rezultatima, onim što je u sportu ‘svetinja’.
Zlatko Dalić je s reprezentacijom osvojio srebro i broncu na Svjetskim prvenstvima. Mogli bi konstatirati kako je na najvećem nogometnom natjecanju uopće njegov najlošiji plasman treće mjesto. Nije loše, moram priznati. Neki će reći kako je u tim uspjesima malo, ili čak ništa, do Dalića, kako je on samo trenerska neznalica koja se našla na pravom mjestu, kako su samo sreća i kvaliteta igrača zaslužni za ta postignuća. U redu, svatko ima pravo na mišljenje, ali onda treba biti dosljedan. Kad netko u svim uspjesima reprezentacije pod Dalićevim vodstvom vidi samo sreću i splet okolnosti, a u, recimo, Dinamovom proljeću nakon polustoljetne suše samo Bjeličine zasluge, onda su to dvostruki kriteriji. Ako Dalićevi uspjesi zapravo nisu njegovi, nego svih drugih, dok su Bjeličini samo njegovi i ničiji drugi, teško je takvo razmišljanje shvatiti ozbiljno.
Isto vrijedi i za neuspjehe. Nakon nastupa na Europskom prvenstvu minulog ljeta, Dalić se suočio sa salvom kritika. Dobrim dijelom opravdanih, ali našlo se tu i dosta osobnog animoziteta. Ukratko, bio je to gotovo pa isključivo Dalićev neuspjeh. Opet možemo reći, svatko ima pravo na mišljenje, no što ćemo onda s Bjeličinim neuspjesima? Nakon prve epizode u Dinamu, njegova je karijera, realno, bila u silaznoj putanji, nije tu bilo nekih posebnih uspjeha, ali to nije bilo previše važno prilikom nedavnog predstavljanja Bjelice po povratku u Maksimir. Obrazac se opet može iščitati, za neuspjehe reprezentacije uglavnom je kriv Dalić, dok su za neuspjehe svih klubova koje je Bjelica vodio krivi svi, samo ne on.
Dinamo je prije nekoliko dana odigrao dobru utakmicu protiv Monaca, bio je nadomak pobjede. Bjelica je, zasluženo, dobio pohvale za taj nastup Modrih, no bi li isti kriteriji vrijedili i za Dalića u sličnoj situaciji? Ili bi problem bila dva ispuštena gola prednosti? Znamo svi kako je završio naš nastup na Euru, dva smo gola dobili u sudačkim nadoknadama. Puno se nakon tih utakmica, opet opravdano, analiziralo Dalićeve poteze, ali nisam baš primijetio da se puno propitkivalo Bjeličine odluke nakon što je njegova momčad pala u završnici i prokockala dva gola prednosti. A da ne spominjem onu utakmicu sa Šahtarom iz prvog mandata i onih 3:1 u 90. minuti, pa na kraju 3:3 i eliminaciju iz Europe. Baš me zanima kakav bi Dalić imao tretman da njegova momčad ispusti dva gola prednosti u nadoknadi?
Nadalje, možemo malo i o plaći. Dalić ima odličnu plaću, pogotovo iz perspektive običnog smrtnika, ali ako taj iznos stavimo u kontekst vrhunskog nogometa, nije to ništa posebno. Ne za nekoga tko je osvojio svjetsko srebro i broncu i čiji je poslodavac zaradio pravo bogatstvo zahvaljujući uspjesima reprezentacije koju je vodio. I tu govorimo o ovom zadnjem, podebljanom ugovoru, onaj ranije neću ni spominjati. Tad je Dalić, realno, bio slabo plaćen u odnosu na ono što je ostvario. Opet ponavljam, gledajući kroz prizmu vrhunskog nogometa i iznosa koji se u njemu vrte.
S druge strane, i Bjelica je sasvim dobro plaćen. On je, primjerice, u Osijeku imao plaću koju HNL treneri mogu samo sanjati, ali nikad to nije previše potencirano, pogotovo ne problematizirano. Kao ni njegovo natezanje oko otpremnine s praktički svim klubovima u kojima je dobio otkaz. I ovdje imamo te iste dvostruke kriterije. Oko Dalićeve plaće dignula se tolika buka, to je gurnuto u prvi plan, neki nisu mogli ni sakriti svoju jal i ogorčenost, dok se kod Bjelice uopće ne priča previše o njegovim primanjima. Koja uopće nisu mala.
Na kraju, pogledajmo malo i medijske nastupe ova dva trenera. Ima i Dalić svojih mušica, može se i njemu štošta zamjeriti, ali kad vidimo kakvih sve trenera ima, on je po ovom pitanju uglavnom korektan. Ja se ne sjećam nekog njegovog velikog ispada. E sad, zamislimo situaciju u kojoj Dalić javno u mikrofon počne bijesno psovati i prozivati sve redom. Zamislimo ga u neprestanom konfliktu sa sucima. Bi li sve to moglo proći pod osobnost i karakter? Ne znam, svatko neka procijeni za sebe. Da ne spominjem kako bi to izgledalo kad bi Dalić preuzeo klub od kojeg se u prethodnom mandatu rastao u ne baš dobrim odnosima i klub kojeg je nakon te epizode javno prozivao i optuživao.
Nisu smisao ovog teksta trenerske kvalitete Nenada Bjelice i Zlatka Dalića, niti nekakva presuda o tome tko je bolji. Pogotovo to nije nekakva obrana Dalića. Pisao sam nedavno i o jednom i o drugom, s naglaskom rezultate koje su ostvarili, ostalo prepuštam drugima. Ovog puta samo sam htio naglasiti različite kriterije koje u dobrom dijelu javnosti vrijede kad se govori o ova dva trenera. Po kojima je Dalić uglavnom odgovoran samo za neuspjehe svoje momčadi, a uspjesi su plod svega drugog, dok kod Bjelice vrijedi sve suprotno. Očito, što dolikuje Bjelici, ne dolikuje Daliću. I obratno. A kad je tako, teško se oteti dojmu kako ovdje ipak nije nogomet u prvom planu.