PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, negdje između tekme s Argentinom i osmine finala s Rumunjskom, do nas su stigle glasine da se Ciba ozbiljno pojačava. I stvarno, te ’98. nam je došlo desetak vrlo dobrih igrača, kasnije se pokazalo da je tu udaren temelj za neke povijesne uspjeha kluba.
Otkad pamtim, u našem „dirty old townu“ je bilo normalno da se nogometaši druže s navijačima pa sam se i sam često znao naći u društvu „cibalijaša“. „Vezni“ u tim slučajevima su bili Ica Maroslavac i Boris Leutar, istinske ljudske i igračke veličine, a prije svega obični, neiskvareni kanovački mangupi…
Tako je bilo i te večeri. Nakon LP-ja (ne Lige prvaka, nego Caffe bara LP, još jednog nezaobilaznog mjesta moje mladosti), gdje sam udavio ekipu svježim doživljajima iz Pariza, Lyona i Nantesa, skočili smo do grada naći se s momcima iz svlačionice. Ica me predstavio svojim novim suigračima („Ovog ćete čuti svaku tekmu kako krešti s „istoka“!), a onda su počele priče tko koga zna i tko je gdje igrao. Stjecajem nekih okolnosti, u gradu smo od početne ekipe ostali samo Leonardo Bisaku i ja. Leo je došao prije nekoliko dana i još se privikavao na život izvan Zagreba. Bilo je tek deset sati i nije nam se išlo kući…
– Slušaj, brate, idemo napraviti jedan krug po gradu da malo vidiš gdje si došao – predložio sam, a on je sa zadovoljstvom prihvatio.
Bila je ljetna subota uvečer i grad je bio krcat. Pješke smo prošli rutu od Palacea i Imaginea do Veterana pa kroz park do „Francuske četvrti“. Za tinejdžere koji su slučajno nabasali na ovu kolumnu, „Francuska četvrt“ je skup lokala koja se nalazila u prolazu Duge ulice preko puta PBZ-a. Činili su je Genscher, Passage, Bordeaux, La Rout, Voyage i Jet-set, redom eminentni lokali! Tamo su se znale odvijati takve scene da bi se postidio i Quentin Tarantino. Pitajte roditelje, možda vam nekad ispričaju neku ublaženu i cenzuriranu verziju, istinu vjerojatno nikad nećete čuti.
Leo je bio oduševljen gradom i ljudima, na svakom koraku je bila neka živopisna ekipa i put od nekih tristotinjak metara nam je trajao sat vremena. Posebno je bio opčinjen vinkovačkim curama, a ja sam bio presretan što dečko vidno uživa u mom gradu. Kod gazde Drene u krcatom Genscheru smo popili brzinsku cugu jer smo dobili dojavu da je na Banji noćno kupanje.
– Dragi, je l’ kod vas uvijek ovako ludo!? – upitao me dok smo furili Kačićevom. Ja sam na takvo iskreno pitanje iskreno odgovorio i slagao ga da jeste.
Na Banji nas je dočekao techno party koji je, posve očekivano, privukao vrlo šarolik ansambl s VK ulica, a bome i šire. Glazba, ako se to može nazvati glazbom, je treštala, ekipa je cugala i kupala se, prilazili su nam znani i neznani junaci, grlili i zalijevali pivom. Mislim da je promociju imao Kraš ili Kandit jer su nam svi nudili neke bombone. Promatrao sam Lea. Dečko iz Zagreba,koji se u životu nagledao svega i svačega, raširenih očiju promatrao je taj kaos i bio je sretan… Baš je bio sretan.
– Sad gas kući, skoro će ponoć, došao si ovdje igrati nogomet, a ne zaključavati birtije. Prva loša tekma i čut ćeš sa „zapada“! Mi na „istoku“ smo nezgodni, ali „zapadu“ se ne želiš zamjeriti, vjeruj mi!
Spavao je na stadionu dok mu se ne nađe kvalitetniji smještaj pa sam ga vozio „kući“. Zbog murije u Genscherovoj, išli smo Ružinom…
– Ovo ti je moj kvart! – ponosno sam izustio skrećući na Kanovce. Pred Seninom kućom smo ugledali hrpu auta i ja se sjetih da su braći Senčić starci na moru. Iako mi je stari Opel Kadett bio bučan kao cirkular, nismo mogli ne čuti glazbu koja je treštala iz kuće.
– Ajd na sekund ćemo ući pozdraviti klošare, nećemo dugo.
Izlazeći iz auta zapljusnuo nas je masni beat Cypress Hilla i kreštavi vokal B –Reala (ako pravilno izgovorite, rimuje se). Kroz širom otvorena vrata, uđosmo u mračni hodnik…
VAŽNO!!! Za doživljaj slijedeće scene u 7D formatu potrebno je: pojačati „Hand of the pump“ toliko da ne čuješ vlastite misli, zamračiti sobu i zadimit je cigaretama ili nečim sličnim, pojačati grijanje na 37 C i pod nos staviti potkošulju namočenu znojem, pivom i rakijom. I svježe krofne, ako imate…
U velikoj dnevnoj koja je spojena s blagovaonicom sjedilo je nekih dvadesetak momaka redom golih do pasa i 7-8 cura, svatko u svojim zanimacijama. Na TV- u je William Wallace vodio dijalog sa Stephanom i Hamishem iako ne vjerujem da su ga čuli od muzike koja je doslovno grmjela. Jedna ekipa je kartala, dok su ostali pokušavali razgovarati.
U trenutku su se pored nas stvorili Strac, Gnjurac, Merdžan i Sena mlađi okruživši sirotog Leonarda. Mečka mu je vikao na uho i unosio mu se u lice, a on je samo širio ruke pokušavajući nešto objasniti. Uputio mi je očajnički pogled koji je govorio „Spašavaj!“, pa sam ga povukao na stranu i zagrlio.
– ŠTA TE JE PITAO!!! – derao sam se k’o na tribini.
– PITA ME ŠTA SAM JA DIR’O NJEGOVOG BRATA!!!! NISAM NIKOG DIR’O, OČIJU MI, TU SAM TEK DVA DANA!!!!
Inače, u Vinkulji je „Šta si ti dir’o mog brata!?“ bila rečenica kad ekipa hoće nekoga izgruvati, ali ipak (ne) treba neki povod. Dakle, nešto kao „O’š kupit ciglu!?“, samo što ti kod cigle pomaže da imaš 10-20 kuna pa je „kupiš“ i možda prođeš samo s ruganjem. „Šta si ti dir’o mog brata“ je majka svih retoričkih pitanja i ne postoji odgovor koji će te spasiti: kad ga čuješ, bolje udari prvi!
– OPUSTI SE, ZAJEBAVAJU TE RAZBOJNICI!!! – rekao sam mu dok su se momci smijuljili i grlili ga. Obrisao je znoj s čela i tako se kiselo nasmijao da mu je opala PH vrijednost u ustima.
– DOBRODOŠAO U VINKOVCE!!! CIBALIA ŠAMPION!!! – viknuo mu je Merdžan koji, usput, uopće nema brata.
Suprotno uvriježenom mišljenju, mi na Kanovcima nismo imali pretjerano novaca. Oduvijek su nas zvali „buržujima“ pa smo oguglali na to i okrenuli na šegu; prozvali smo se „Beverly Hills“ i za simbol izabrali znak dolara. Najbolji primjer za našu neimaštinu je bio na ovom tulumu;
nekoliko momaka je sjedilo za malim stolićem i još u ono vrijeme motalo svoje cigarete. Bili su toliko siromašni da su onda njih pet pušili jednu, dodavajući je u krug. I to im je, iz nekog razloga, bilo jako smiješno…
Centralni dio ovog bizarnog tuluma odvijao se u kuhinji. Hrpa ljudi se nagurala oko kuhinjskog stola i glasno navijala. Nismo mogli vidjeti što je to tako zanimljivo pa sam otišao do štednjaka gdje je stariji brat Senčić pekao krofne!
– KLADIO SE O ŠAMAR DA MOŽE POJESTI 20 KOMADA, ZASAD JE NA SEDMOJ!!! – objasnio mi je Sena razlog galame.
Progurali smo se do „natjecatelja“ koji je, kad nas je spazio, razvukao svoj karakterističan kes. Mario Dvojković Ringo, Bogdanovčanin s privremenom kanovačkom adresom i bez konkurencije najomiljeniji lik koji je ikada gazio kvartovske ceste, sjedio je pred tanjurom punim krofni.
Smijao sam se samoj „montipajtonovskoj“ ideji za okladu, a tek Ringovom objašnjenju…
– KAGANE (tako me zove oduvijek jer mi se pas zvao Kagan !???), ZNAM DA NE MOGU POJEST DVA’EST KOMADA, POJEST ĆU JOŠ DVIJE!!! JEBEŠ ŠAMAR, BAŠ SU MI SE JELE KROFNE!!!
Zagrlio sam ga i poljubio u ćelu kao Blanc Bharteza, uzeo dvije s pekmezom i mahnuo ekipi.
Dok smo išli do auta, Leonardo je umirao od smijeha!
– Vidi, dragi, ja sam se o Vinkovcima i Cibaliji naslušao svakakvih priča, ali ovo je kao da sam doš’o u Kolumbiju! Ovdje je slabo netko normalan!
Glumio sam ravnodušnost u stilu „to ti je ovdje svakodnevnica“, a ustvari mi je bilo drago do neba. Kao da sve to nije bilo dovoljno, prolazeći pored Kuće na prodaju (dugo vremena nedovršena kuća usred Kanovaca, poprište većine bitnih događaja u životima kvartovske mladeži op. ur.), ugledali smo jednog momka iz ekipe kako spava na stepenicama! NAGLAVAČKE! Izgledao je kao pogođen snajperom i prizor bi me vjerojatno zabrinuo da nisam prepoznao o kome se radi. Ta bekrija je imao više spavanja na tim stepenicama nego u svom krevetu pa sam samo produžio, znajući da nije ništa ozbiljno.
– Svašta… – promrmljao je moj suputnik, očigledno shvaćajući da se više ne vrijedi čuditi.
Volio sam kad igrač „sa strane“ dođe u Cibaliju. Iako sam pristalica domaćih dečkiju i smatram da glavnina igrača MORA biti iz našeg kraja, imponiralo mi je kad netko odabere naš klub.
Novci su uvijek glavni razlog, nećemo se lagati, ali u Cibu se nekada dolazilo i zbog ugleda, tradicije, jake momčadi i publike. Nekada….
Kao i u ovoj priči s Bisakuom, „strance“ smo prihvaćali objeručke i činili sve da se kod nas osjećaju dobrodošli. Naravno, njihove kasnije igre i ponašanje su utjecale na daljnji odnos tribina prema njima, međutim, siguran sam da svi su dobili šansu. Neki su nas stvarno shvatili samo kao prolaznu stanicu pa se ni najveći fanatici među nama neće sjetiti pojedinih prezimena.
Srećom, dovoljan je broj onih koji su svojim igrama, ponašanjem, zalaganjem i odnosom prema grbu, učinili da ih bezuvjetno zavolimo i da na sam spomen njihovog nadimka, koljena klecnu, a glava počne vrtjeti uspomene. Svatko od nas ima nekog posebnog kojeg čuva u lijevoj pretklijetki…
U periodu od 1991.-2021. sam pogledao nekoliko Cibinih tekmi pa sam izabrao šestoricu najdražih „stranaca“ iz tog vremena i opisao ih filmskim naslovom koji me asocira na njih, poredavši ih kronološki:
1. DAVOR ČOP – Boemska rapsodija
2. NEVRES ZAHIROVIĆ – Genijalni um
3. RENATO JURČEC – Smrtonosno oružje
4. MLADEN BARTOLOVIĆ – Uhvati me ako možeš
5. DINO KRESINGER – Gospodar i ratnik https://www.youtube.com/watch?v=d6L1UNlEqiI&ab_channel=WesternSydneyWanderersFC
6. FRANE VITAIĆ – Vječni sjaj nepobjedivog uma.