PIŠE: Ante JUKIĆ
Vrijeme je između dva Božića, što znači da dio građana vadi svoj priručnik s floskulama, frazama, mitovima i lažima, otvara poglavlje ‘Blagoslov kuća’, prijavljuje se na društvene mreže i kreće u akciju.
Uvijek me fasciniralo kako su ljudi koji se ne smatraju vjernicima, nisu članovi Katoličke crkve i općenito ne gaje preveliku ljubav prema njoj, toliko dobro informirani o njezinim unutarnjim stvarima. Ponekad se zapitam: „Koliko bi tek znali da ih zanima?“. Ili: „Kad bi bili barem upola toliko znali o stvarima koje ih se zaista tiču?“.
Oni, tako, poznaju sve svećenike u Hrvatskoj. Jako dobro znaju tko vozi koji auto, s kime se viđa, koliko naplaćuje blagoslov, kolikom je broju ljudi uskratio sakramente samo zato što oni to nisu mogli platiti. Otkud mi to da ih poznaju? Pa, vrlo jednostavno. Ako stvari tako generaliziraš i sve svećenike stavljaš u isti koš, logično je da ih je sve osobno upoznao. Ne bi valjda tako ozbiljni ljudi izvodili zaključke na osnovu pojedinačnih slučajeva. Ili, ne daj Bože, izmišljenih slučajeva.
Iskreno, već sam pomalo i sam sebi smiješan, dosadan i naporan kad je ova tema u pitanju, sve je to već toliko puta rečeno. Ali, kad netko uporno ustraje na neistinama i spinovima, nema druge, nego iste demantirati, koliko god puta trebalo. Po principu ‘tko tebe floskulom, ti njega činjenicom’. Dakle, prvo, osnovno i za ovu priču ključno. Blagoslov kuća nije zakonska obaveza. Kao što su to, primjerice, zimske gume. Shodno tome, nitko neće biti kažnjen niti na bilo koji drugi način uskraćen, ne primi li svećenika u kuću. Kao što će biti, primjerice, prođe li kroz crveno svjetlo ili ubije nekoga.
Na znanje onima koji ne žele imati posla s, kako oni kažu, ‘popovima’. Možemo sad malo i o onima koji bi primili svećenika, ali smeta im što se to, je l’, plaća. Uvijek treba naglasiti, blagoslov kuća se ne naplaćuje, kao što se ne naplaćuju ni sakramenti, ni svete mise, ni bilo što drugo unutar Katoličke Crkve. Ne može se naplatiti nešto duhovno, apsurdno je uopće stvari postavljati na taj način. Postoji tek doprinos koji je pojedini vjernik spreman priložiti Katoličkoj Crkvi, ovisno o svojim mogućnostima i željama. Netko može dati više, netko manje, netko možda ne može dati ništa.
Za razliku od onih koji poznaju sve svećenike i dobro su upućeni u sve što su vjernici prisiljeni platiti, ja neću generalizirati. Vjerojatno ima iznimki, ima svećenika koji zaista neće blagosloviti kuću ne dočeka li ih novac, ali takvi su u debeloj manjini. Za svakoga tko želi dobiti blagoslov kuće ili bilo što drugo iz duhovnog spektra, pronaći će se rješenje. Nitko neće biti uskraćen, taman ne mogao ni kunu ostaviti.
Novac je, inače, uglavnom uvijek onima koji ne vole Crkvu, za njega se uvijek vole uhvatiti. Možda svećenici stvarno i vole novac, ali, rekao bih, ni približno kao neki koji su gotovo opsjednuti njime i kojima sve počinje i završava s ‘perjem’. Iako to nikad neće priznati, nego se skrivaju iza tobožnje brige za druge. Moglo bi se o ovome stvarno naširoko, no ne bih htio skretati s teme, ostavit ću to za neki drugi put. Kad se radi o blagoslovu kuća, dvije su stvari ključne, i to treba uvijek istaknuti:
-
blagoslov kuća nije obavezan niti za jednog građanina Republike Hrvatske;
-
ostavljanje novca svećenicima pri blagoslovu nije obavezno niti za jednog građanina Republike Hrvatske.
Ako se nešto u međuvremenu promijenilo, slobodno me obavijestite. Isto tako, ako netko silno želi primiti blagoslov svoje kuće, nije u mogućnosti ostaviti nikakav iznos na tanjuru, a svećenik ga zbog toga odbije, neka se također slobodno javi. Osobno ću se založiti za njega, i uvjeren sam kako će problem biti riješen. U konačnosti, bude li svećenik baš inzistirao na plaćanju, ja ću to preuzeti na sebe. Pokoja kava na špici ili kutija cigareta manje, i skupit će se već nekako. Neće mi biti problem ni preskočiti skijanje ove zime, a ako baš bude trebalo, odreći ću se i dubai fritula…