PIŠE: Ante JUKIĆ
Koliko smo samo puta prošloga ljeta spomenuli paklenu vrućinu? Koliko često je atmosfera na utakmicama paklena? Slati druge ili sebe same kvragu i dovraga nam je nešto najnormalnije, na to se ni obaziremo, s dotičnim čak i tikve sadimo. Svakodnevno proživljavamo pakao koji nikome ne bi poželjeli, a često ćemo i cijeli svoj život okarakterizirati pravim paklom.
Zaista, pakao i vrag su svuda oko nas. U glazbenoj i filmskoj industriji, reklamama, imenima i nadimcima sportskih klubova i reprezentacija. Energetska pića neću ni spominjati, ona su valjda to bolja, što više pakla i vraga u sebi sadrže. Zanimljivo je to. S jedne strane pakao kod ljudi izaziva strah i nelagodu, a opet kao da u njemu postoji nekakva privlačnost. Znamo ono, raj je lijep, božanstven, ali je i pomalo dosadan. To je za štrebere. Ako želite biti frajer i faca, pakao je pravo mjesto za vas. Uostalom, tako su nas učili, dobre djevojke idu u raj, a loše kud god požele. U raju je lijepo, ali u paklu je ekipa. Dobro je kad nam je malo dijete pravi anđeo, ali nije loše ni kad je pravi vražićak. I to nosi svoju čar.
Pakao je svojevrsni paradoks. Dojam je, što ga čovjek više spominje, to mu on manje znači, to manje u njega vjeruje. Jer, čovjeku koji zaista vjeruje u pakao, ta riječ ne silazi tako lako s usana u svakodnevnoj komunikaciji. Ne razumijem tzv. ateiste kojima je pakao neizostavni dio vokabulara, to mi nema nikakve logike. Čemu toliko spominjanje nečega u što ne vjeruješ? Opet, njih još nekako i mogu shvatiti, Kad čovjek nema duhovnu dimenziju, onda mu je sve ravno i onda ga ovakve stvari ne diraju, takvim ljudima zaista nije problem ništa izustiti. Međutim, deklarirani katolici koji tako lako spominju pakao, koji ne trepnuvši pošalju nekoga k vragu, stvarno mi nisu jasni. Postavlja se pitanje – vjeruju li ti ljudi zaista u Boga?
Posebna priča su katolici koju ne vjeruju u pakao, a susrećem i takve dosta često. Po njima, pakao je samo paradigma za poteškoće koje prolazimo u ovozemaljskom životu i on kao mjesto vječne muke ne postoji. Takvi ljudi vjeruju samo u Boga i smatraju kako je On predobar da bi nekoga osudio na vječnu muku. Svi će ljudi, kažu dotični katolici, završiti u raju.
Vrlo neobično i nelogično razmišljanje, moram priznati. Ispovijedati vjeru u Krista, a istovremeno ne vjerovati u postojanje pakla, je kontradiktorno. To ne ide jedno s drugim. Negiranje pakla je ništa drugo, no ismijavanje i ponižavanje Krista i njegovog poslanja. Pa upravo je On nebrojeno puta govorio o paklu i upozoravao svoje učenike i sljedbenike. Čitaju li katolici koji ne vjeruju u pakao uopće Sveto Pismo i Katekizam Katoličke Crkve? Jesu li oni uopće upoznati s Kristovim naukom? Ili su jednostavno iz cijele priče uzeli samo ono što im odgovara, a sve ono što uhu nije ugodno elegantno maknuli u stranu?
Isus Krist je jasno i nedvosmisleno govorio o paklu. Stvarnom paklu kao mjestu vječne muke, o vatri, plaču i škrgutu zubi, ne (samo) o metafori za muke koje prolazimo na ovom svijetu. Pakao je i dio nauka Katoličke Crkve, jednako kao i raj. Spominje se u mnogim molitvama koje katolici svakodnevno izgovaraju. Katolik ne može vjerovati u raj, a ne vjerovati u pakao. Mnogi sveci i mistici imali su viđenja pakla. Po jednima, pakao je najpustije mjesto koje postoji, jer Božja ljubav i milosrđe čak i najokorjelijim grješnicima nude ruku spasa, dok po nekima drugima duše padaju u pakao kao što lišće u jesen opada s drveća. Različita su ovo shvaćanja, ali jedno im je zajedničko – pakao postoji. Tko je od ljudi koji su napustili ovaj svijet završio u raju, a tko u paklu, mi koji smo još uvijek ovdje ne znamo i trebali bi se kloniti bilo kakvih procjena. O kome god se radilo, nekoj poznatoj osobi ili našem bližnjem.
Sve slike i viđenja pakla imaju svoje uporište u Svetom Pismu i Kristovu poslanju. Bog je zaista milosrdan i milostiv, oprašta najveće grijehe i spreman je čovjekovo obraćenje čekati do zadnjeg trenutka života. Lijepo to oslikava ona priča o bogatašu, devi i ušici igle, a možda najbolje Kristovo obećanje razbojniku s desne strane križa. No, isto tako, Bog je i pravedan sudac koji poštuje čovjekovu slobodnu volju. On svima nudi raj, ali nikoga neće u njega na silu gurati. I ako čovjek cijeli svoj život provede svjesno odbijajući ruku spasa, te umre u takvom stanju, Bog će tu njegovu odluku poštovati.
Katolik ne bi smio život provesti opsjednut paklom, ne bi smio stalno biti u nekakvom grču i strahu, vidjeti vraga u svemu. Ali, katolik ne bi smio ni živjeti kao da pakla nema, morao bi ponekad pomisliti i o toj stvarnosti. Kad već toliko teško podnosi tih nekoliko tjedana visokih temperatura tijekom ljeta, bilo bi dobro zamisliti kako to izgledaju tisuću puta veće vrućine koje traju vječno, bez klima uređaja i pomagala koja nudi današnja tehnologija. U biti, katolici bi trebali činiti sve suprotno od onog što velika većina njih trenutno čini. Trebali bi više razmišljati o paklu, a manje ga spominjati i prizivati u svojim svakodnevnim razgovorima.