PIŠE: Ante JUKIĆ
Prateći sve ovo što se događalo posljednjih dana, ponovno sam se uvjerio u jedno. Kad bi se ljubav prema domovini mogla pretvoriti u struju, ne bi nam trebale sve te elektrane i solarni paneli, svi bi je imali dovoljno. A tek mržnja prema Hrvatskoj kad bi se u struju mogla pretvoriti, e to bi bio posao. Izvozili bi je po cijelom svijetu.
Neprekidno smo bili bombardirani senzacionalističkim naslovima (i tekstovi su bili takvi, vjerujte) o nadolazećoj apokalipsi. Tko preživi, pričat će. Ako uopće netko preživi. Prometni kolapsi, blokade, hitna pomoć, bolnički kreveti, paklene vrućine i još hrpa toga koristila se kako bi se iskazala ‘zabrinutost’. I što se dogodilo? Ništa. Skoro zanemarivo za jedan takav događaj. Možda će ružno zvučati ovo što ću sad napisati, ali nitko me ne može uvjeriti kako u Hrvatskoj nema pojedinaca kojima je baš žao što se ništa tragično nije dogodilo. A uvjeren sam i da su mnogi unaprijed napisani tekstovi o katastrofi završili u smeću. Srećom, onom računalnom, jer pravo bi bilo veliki udarac na okoliš. Upravo to smeće iskorišteno je kao posljednji argument, kad više ništa drugo nije preostalo. Zamislite vi to, pola milijuna ljudi iza sebe je ostavilo plastične čaše. Užas, tragedija, skandal!
Naravno, da ne bi sve ostalo na smeću, tu su i ustaše. Njih uvijek možeš izvući iz rukava. Mogao bi sad rečenice i rečenice napisati o tome koliko je glupo, jadno i ispod svake ljudske razine toliku skupinu ljudi olako etiketirati i svoditi pod isti nazivnik, pogotovo negativni. Umjesto toga, reći ću, da, sve su to bile ustaše. I što nam to govori? Pola milijuna tih ozloglašenih i krvožednih ustaša na jednom mjestu, i ništa loše se nije dogodilo? Kako se piše o njima, čovjek bi rekao da će cijelu Europu poharati u jednoj noći, a oni ni da bi. Naši dragi ‘crvendaći’ svojim tezama o ustaškom skupu sami sebi skaču u usta. Jer, ako su ovo bile ustaše, onda su ustaše najmanji problem u ovoj državi. Štoviše, neka ih. I njih, i krkana, i ovaca.
Dobili smo podatke o broju intervencija hitne pomoći na Hipodromu, no mene više zanima koliko su posla dežurni doktori imali s onima koji nisu bili na koncertu, a posebno s onima koji ga se groze. Takvima je bilo najteže u Zagrebu ovih dana, kud ova vrućina i sparina, kud očaj i gnjev koji grizu iznutra. Nikako doći do zraka. Srećom, hrvatski antikapitalistički ljevičari imaju dosta nekretnina širom Hrvatske, tako da su se mogli barem nakratko skloniti od prizora i zvukova koji im se gade.
E, da, koliko vidim, smeta im sad i kršćanska ikonografija, i o tom pišu. Kao, to je ruganje s vjerom. Pazite vi to, ‘crvendaćima’ sad smeta i izrugivanje s vjerom? Nevjerojatno je za čime će sve čovjek posegnuti u trenucima očaja. Evo, ja ću se složiti s njima. Bilo je svakako u svemu ove i stvari koje nisu ‘legle’ svim posjetiteljima, no to je upravo stvar koja se tiče onih koji su bili i koje to zanima. A činjenica, kako je ovaj koncert izazvao najviše zanimanja kod njegovih protivnika, puno toga govori i vrlo je znakovita.
Opet ću se vratiti na isto. Nije Perković osobno toliko bitan u ovoj priči. Bitna je njegova simbolika, atmosfera i zanos koji se osjeti na ovakvim događajima. To je ono što ‘crvendaći’ nikad neće osjetiti, i to je ono što njih najviše grize. Zbog toga su se nadali ekscesima i događajima koji bi mogli baciti sjenu na koncert, a kad se ništa od toga nije dogodilo, okrenuli su se očajnim pokušajima. Čuj, plastične čaše i pola milijuna ustaša uzornog ponašanja? Neka je nama što više ovakvih problema i skandala…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.