Sveti Franjo Asiški – reformator prije reformacije

Ilustracija IZVOR: Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

PIŠE: Ante JUKIĆ

Čovjek bi trebao svaki dan odvojiti pola sata za osluškivanje Boga. Osim ako je prezaposlen, tada mu treba čitav sat“.

Razmišljanje je ovo svetog Franje Asiškog, čiji spomendan slavimo danas, 4. listopada. Pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone, jedan od najpoznatijih svetaca Katoličke Crkve rođen je 1181. ili 1182. godine u talijanskom gradiću Asizu u pokrajini Umbriji.

Franjin otac Pietro di Bernardone bio je prilično imućan čovjek, što je njegovu sinu omogućilo bezbrižno djetinjstvo i mladenaštvo ispunjeno zabavama. Ipak, i uz takav stil života, Franjo se isticao svojom neporočnošću i izrazitom brigom za siromahe, kojima je znao dijeliti obilnu milostinju. Bila je to najava poslanja koje će mu Bog povjeriti. Kao mladić, početkom 13. stoljeća (1202. – 1203.) sudjelovao je u ratu Asiza s Perugiom, te pada u zarobljeništvo uslijed kojeg je teško obolio. Po ozdravljenju se želio priključiti križarima, ali je ponovno obolio te se naposljetku vratio u rodni Asiz.

Odabrao je život u prirodi i samoći, družeći se sa siromasima i svima koji su bili u potrebi. Kad je u ruševnoj crkvici svetog Damjana čuo poruku raspetog Krista: „Franjo, idi i obnovi moju Crkvu!“, odriče se svega zemaljskog i život u potpunosti posvećuje Bogu. U svojim propovijedima upozoravao je na klasne razlike, što mu je donijelo veliki broj sljedbenika, ali i protivnika. Privilegirani kler u njemu je vidio opasnost za svoj položaj, pa je Franjo papi Inocentu III. morao zajamčiti da će njegov pokret djelovati u skladu s pravilima Crkve i podlagati se papinskom autoritetu. Kad je dobio ‘zeleno svjetlo’ od Inocenta III., Franjo je 1209. godine osnovao franjevački red – Red manje braće. Tri godine kasnije, uz pomoć Klare Skifi osniva i žensku granu reda – Klarise.

Širenje i jačanje franjevačkog reda po čitavoj Europi s vremenom je dovelo do udaljavanja od prvotnih ideala i nesuglasica. Kako nije imao izražene liderske i organizatorske crte, Franjo je 1220. prepustio upravljanje reda drugima, a sam se posvetio duhovnosti.

S uskim krugom braće povukao se u dom kraj crkvice svete Marije anđeoske (Porcijunkule), koja se nalazila nadomak njegova rodnog Asiza. U posljednjim godinama života sve je češće doživljavao zanose i mistična iskustva, a posebno su upečatljive svete rane što ih je primio dvije godine prije smrti. Teško bolestan, preminuo je 3. listopada 1226. godine u Porcijunkuli u koju je na svoj zahtjev prenesen. Svetim je proglašen samo dvije godine nakon smrti, dok je mu tijelo 1230. preneseno u baziliku svetog Franje u Asizu, koju je papa Grgur IX. dao izgraditi njemu u čast.

Ostavština svetog Franje Asiškog je golema. Možemo reći kako je on bio najveći reformator u povijesti Crkve, ali nije, poput nekih drugih, napustio Katoličku Crkvu i nastavio svojim putem, nego je svoje djelovanje nastavio u njoj. To samo pokazuje besmislenost reformacije do koje je došlo u 16. stoljeću, kao i teze da je Katolička Crkva rigidna i stroga zajednica koja se teško mijenja. Primjer svetog Franje Asiškog dokazuje upravo suprotno; Katolička Crkva otvorena je za sve, njezino se poslanje može provoditi na razne načine. Naravno, uvijek s Kristom u središtu.