PIŠE: Ante JUKIĆ
I dok se budale, ovce, korisni idioti i ostali na razne načine ograničeni pojedinci zabavljaju izborima u Americi, uzvišeniji i intelektualno superioran dio nacije s podsmijehom sve to gleda s prijestolja, uz nezaobilazne komentare tipa ‘čime se oni zamaraju, kao da ćemo mi zbog toga bolje živjeti’ ili ‘kao da je to pitanje života ili smrti’.
Ovaj drugi posebno mi je zanimljiv ako se zna da se jedan kandidat na tim izborima zalagao i još uvijek zalaže za neograničenu slobodu ubojstva nerođene djece, no nećemo sad o tome. Nećemo ni o tome kako ovi mudraci ne bili ni izbliza toliko hladni i nezainteresirani za ovu temu da su rezultati bili drugačiji, i to je sad sporedna tema. Ja se čak slažem s njima, preozbiljno mi malo shvaćamo izbore tisućama kilometara od nas, radije se pozabavimo smiješnom stranom cijelog tog spektakla kakvog samo Amerikanci znaju napraviti.
Kažu da je gospođa Harris dan uoči izbora upitala svoje ogledalce hoće li pobijediti. Odgovor je bio: „Hoćeš, hoćeš. (Ka)malo, sutra ćeš pobijediti“. I eto, žena krivo shvatila.
A možda bi sve drugačije završilo, samo da nije koji dan ranije svog protivnika nazvala smetlarom. I on je izgleda sve krivo shvatio, pa ju je pomeo. Kad su Trumpa nakon pobjede upitali je li to bila teška bitka, on je odgovorio: „Ma, kakvi. Prava Kamalica“.
Pomesti gospođu Harris bilo je lagano, sad ipak slijedi teži dio posla. Treba, naime, gospodinu Bidenu objasniti da više nije predsjednik. I to nakon što ga se uvjeri da je uopće bio. Domišljati Donald poslužio se starom forom. Predložio je Bidenu igru Big brothera, ovaj je pristao, a onda je novi/stari predsjednik poentirao: „U redu, imaš dva mjeseca da se spakiraš i napustiš kuću“.
Brzo su stvarno proletjele te četiri godine Bidenovog bidnog mandata. Kao što i sam kaže: „Nisam se ni okrenuo i gotovo. Kao da sam sve prespavao“. Ode nam tako ovaj simpatični djedica uskoro iz Bijele kuće. Još mu samo trebaju izvaditi konce i bit će otpušten na kućnu njegu.
I to je to. Prašina se polako sliježe. Prvotni šok nakon trijumfalnog Trumpovog povratka kući je prošao. ‘Napredno-progresivna’ ljevica pomalo dolazi do daha, aparati za brojanje glasova pažljivo se skidaju s aparata. Red je i nama zatvoriti ovu temu, te se okrenuti važnijim stvarima. Nisu, naravno, ni ovi američki izbori nebitni, ali najvažniji predsjednički izbori u povijesti tek slijede. Predigra je odavno počela. Dvojac bez kormilara s Pantovčaka i Banskih dvora jači je i od braće Sinkovića, svaki dan iznova dižu letvicu koju bi i Blanka iz najboljih dana teško savladala. Inače su jedan drugome dovoljni, no izbori u Americi donijeli su im i jedan zajednički problem. Prvi je, naime, prespavao objavu rezultata, dok je drugi morao prepravljati čestitku koju je unaprijed pripremio. Iako, poznavajući njegovu kreativnost, nije to baš bilo toliko teško. Dovoljno je samo bilo zamijeniti ime.
Za kraj, da sve bude u ležernom tonu, oprostit ćemo se od vas s jednom pjesmom, hitom dana. Svaka čast Vlatki Pokos i njezinom bezvremenskom klasiku, ali ovog petka ipak smo se odlučili za drugu vrstu glazbe. Ako nekome nije milozvučno ovo cviljenje ‘napredno-progresivne’ elite s one strane bare i pratećih im lokala u Hrvatskoj, predlažem starog dobrog uvijek mladog Borisa.. Tko mi tebe uze, Kamala…