Zamislite bicikl za dvoje. Onaj tko sjedi sprijeda drži upravljač, bira put i odlučuje kada će skrenuti. Osoba iza njega također okreće pedale. Umara se, ulaže snagu, sudjeluje u vožnji, ali ne odlučuje kamo će stići.
Izdaleka sve izgleda skladno. Dvoje ljudi vozi u istom smjeru. Tek kada ih bolje pogledamo, primijetimo da jedan upravlja, a drugi samo pedalira.
Sličnih bicikala ima i u ljudskim odnosima. Dvoje ljudi može zajednički ulagati trud u odnos, a da pritom samo jedno odlučuje o njegovu smjeru. Jedna osoba preuzima glavnu riječ, dok se druga postupno navikava prilagođavati.
Zašto je nekim ljudima toliko važno imati glavnu riječ, čak i u odnosu s osobom koju vole? Jedno od mogućih objašnjenja ponudio je Alfred Adler, austrijski liječnik i utemeljitelj individualne psihologije.
Prema njegovu shvaćanju, osjećaj manje vrijednosti dio je ljudskog iskustva. Svi se katkad osjećamo nedovoljno sposobnima, važnima ili sigurnima. Takvi nas osjećaji mogu potaknuti da razvijamo svoje sposobnosti i stječemo samopouzdanje. No kada osoba teško podnosi vlastitu nesigurnost, jedan od načina na koji je može pokušati prikriti jest nastojanje da bude iznad drugih. Osjećaj nadmoći tada traži u tome da ima posljednju riječ i odlučuje umjesto drugih.
Adler je naglašavao važnost suradnje, ravnopravnosti i međusobnog uvažavanja. U odnosima u kojima prevladava potreba za nadmoći sve je manje prostora za zajedničko odlučivanje.
Neravnoteža moći u partnerskom odnosu ne mora biti očita ljudima koji ga promatraju izvana. Pogledajmo jedan brak u kojem se godinama zna tko donosi odluke.
Supruga radi, brine o djeci, organizira obiteljske obveze i vodi računa o svemu što treba obaviti. Suprug također radi i doprinosi obitelji. No kada se odlučuje o važnim stvarima, njegova je riječ posljednja.
On određuje gdje će ljetovati, kada će kupiti automobil i koliko će novca potrošiti. Kada se ona ne slaže, razgovor se brzo pretvara u svađu.
S vremenom nauči kada je bolje prešutjeti mišljenje. Prijateljima kaže da joj je jednostavnije pustiti ga da odluči. Uostalom, on je takav oduvijek. Tvrdoglav je, ali nije loš čovjek.
Godine prolaze. Ona obavlja sve više poslova, a sve rjeđe govori što bi sama željela.
„Ma nema smisla. Znam kako će završiti”, odgovara kada je netko upita zašto se ne usprotivi.
Podređenost se može razvijati postupno, kroz niz malih odustajanja. Jednom prešutimo mišljenje da izbjegnemo svađu, drugi put pristanemo na nešto što nam ne odgovara. S vremenom prestajemo i pokušavati razgovarati.
Partneri mogu imati različite uloge i odgovornosti. Jedan vodi financije, drugi organizira obiteljske obveze. Važno je mogu li oboje slobodno izraziti želje i sudjelovati u zajedničkim odlukama.
Takva podjela uloga prestaje biti stvar dogovora kada jedan partner ima pravo odlučivati, a drugi samo obvezu prilagođavati se.
Razlozi zbog kojih osoba godinama ostaje u takvom odnosu nisu uvijek vidljivi izvana. Odrastanje uz autoritet kojem se nije smjelo proturječiti, strah od sukoba ili uvjerenje da je mir u kući važniji od vlastitih potreba mogu oblikovati naviku šutnje. U nekim odnosima suprotstavljanje nosi i stvaran rizik od ozbiljnih posljedica.
No razlozi zbog kojih jedna osoba odustaje od vlastitog glasa ne mogu biti opravdanje drugoj da odlučuje umjesto nje.
Vratimo se biciklu s početka priče.
Što bi se dogodilo kada bi osoba koja godinama okreće pedale poželjela promijeniti smjer? Kada bi rekla da je umorna od prilagođavanja i da i sama želi odlučivati?
Onaj tko drži upravljač može prihvatiti da i druga osoba ima pravo odlučivati o zajedničkom putu. No njezinu želju za promjenom može doživjeti i kao neposluh, jer je navikao da se njegove odluke ne dovode u pitanje.
Zajednički život ne određuje samo koliko se trudimo da odnos opstane, nego i imamo li pravo odlučivati o smjeru u kojem zajedno idemo.