PIŠE: Mladen KEVO
`U krčmi se danas listaju banknote ko listovi molitvenika. Tambure zvone. Žene se kese. Ori se pijana cika… Kucale pune su čaše u zdravlje preLijepe Naše, i zdravica kor je grmio povrh našeg planeta ko plamen repače, da će – Narodni Spas pasti na krčmu s neba jedino za nas. «Špricer! Cigare! Tref! As!» Četiri stotine ljeta kroz prozor se hrvatske krčme blistala bajoneta.`, stihovi su iz Krležine `Pjesme iz Hrvatske krčme` – objavljene davne 1921. godine.
Stotinu godina kasnije, o stanju u Hrvatima i dalje najdražem stambenom objektu, zorno svjedoči jedna Slika iz Hrvatske krčme. Na njoj su jedan nasmijani Hrvat, dva dosta podbuhla te jedan duboko zagledan u svoje karte. Prema ukupnoj atmosferi kojom zrači snimka očito je to ona poodmakla faza gemištanja kad i pitanje `a što je ono bio adut u ovoj partiji?` visi u zraku. Čovjek koji se smije odaje dojam osobe što je u Beli upravo dobila četiri Dečka, time ruši protivnika – koji je bio na zvanju te dobiva cijelu partiju.
Pa, OK, gostiona, Bela, Litra i voda… E, ali nije samo Litra i voda, tu je i naručena krvavica. OK i krvavica, pa što? Ali nije samo krvavica, tu je i naručeni buncek. Da, i? I tri litre buteljiranog vina su naručene. Pa, dobro tri litre, njih četiri, jedan još ima zavrnut rundu: seoska birtija u kojoj su se sastali Vlado umirovljenik, Josip zidar, Jure kirijaš i Mata traktorista. E, pa nije seoska birtija nego je ovo u Zagrebu, a ovi ljudi nisu nikakvi birtijaški dokoličari. Dvojica od njih su u ekipi koja drma državom. Ma, daj me nemoj!
Portal Telegram prošle je godine objavio račun iz kojeg je bilo vidljivo kako je obrok dvojice HDZ-ovaca stajao 129 eura i 60 centi. Račun je plaćen bankovnom karticom. Šarić i Šeks ručali su domaće krvavice (19,47 eura) i buncek (11,15), a uz objed popili su i tri boce vina (69,60 eura), mineralnu vodu i negaziranu vodu. Portal je objavio i uplatnicu koja potvrđuje da je ručak plaćen novcem građana Otoka, tj. službenom karticom – koju je Šarić iskoristio u privatne svrhe i platio ručak Šeksu.
USKOK je objavio: `Osnovano se sumnja da je okrivljenik od 1. siječnja 2015. do 6. prosinca 2023. u Gradu Otoku i drugim mjestima, kao gradonačelnik Otoka… u više navrata koristio ta ovlaštenja u privatne svrhe za plaćanje troškova putovanja, smještaja i drugih usluga. Podmirenje privatnih troškova omogućio je članovima svoje obitelji i drugim osobama. Na opisani način okrivljenik je sebi i drugima pribavio nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od najmanje 243.800,25 kuna, za koji iznos je oštetio Otok.`
U centru pažnje ovdje jesu Josip Šarić i Grad Otok. Ali ovo uopće nije neka lokalna priča o nekom lokalnom načelniku ili gradonačelniku. Priča o Josipu Šariću i Otoku ustvari je priča o Vladimiru Šeksu i Hrvatskoj. Šeks je u DPV Sabora godine 1990. izabran u izbornoj jedinici Vinkovci 2 a četvrtinu svih glasova dobio je u Otoku. Šarić je tada bio `mali iz sokaka`, zanosno je lijepio plakate HDZ-a po otočkim banderama i tarabama seoskih dvorišta. I selo postalo grad, Šarić postao gradonačelnik. Ostalo je povijest.
U međuvremenu cijela je Hrvatska pretvorena u Otok: Selo koje je Grad, ali je ustvari selo, ali ima status grada, ima gradsku infrastrukturu, a istovremeno u torovima otočkih OPG-ova duplo je više tovljenika nego što Otok danas ima stanovnika. Paralelno je teklo: Hadezeova Urbanizacija Otoka i Provincijalno Poseljačivanje Hrvatske. Glavni akteri bili su par desetina `Šeksova` i par stotina `Šarića`. Inače, pamtim Josipa iz Brčanskog vlaka, bio korektan dečko, uvijek u jednoj `tankerici`. Nakon 1990. `prebacilo ga`!
No, da se vratimo na meritum ove priče: Belu, krvavice, buncek i vino. Što tu ne štima? SVE! Da su krvavice naručili neki Dalmatinci rekli bi: OK, ljudima dosadila plava riba pa malo šokačkih proizvoda za promjenu. Ali su krvavice u Zagrebu i to u `birtiji` naručili Slavonci, jedan nekad davno osječki odvjetnik i jedan stanovnik Otoka u kojem je već deseti dan nakon kolinja, baš kao i u mojoj Privlaci, svima `krvavice na vrh glave`. U Saboru su, Savjetnik i Tajnik u HDZ-u i usred Zagreba u birtiji – `znate, mi bi krvavice`?
Za takvu narudžbu, ono, moraš biti `tokmak`. Ali, kako je taj problem davno detektirao pokojni Diko Švagelj: `Čovjek može otići iz Provinicije, ali ne može Provincija otić iz njega`. Mogli su biti u dobrom restoranu s bogatim jelovnikom. A otišli su u gostionicu, jer tu se oni najbolje osjećaju, tu su `svoji na svome`. Tu, kad uzmeš krišku masne krvavice, pa komad bunceka, pa podliješ s `Litra i Voda`, pa dobro podrigneš, pa podvikneš partneru u Beli `nemoj zvati ako nisi jak – imamo tristo razlike`, e, to je to!
I tako: nakon pada Župana Dekanića, nakon pada Ministrice Žalac, nakon pada Ministra Banožića, pao i gradonačelnik Šarić. Teško bi bilo iskopati period u više tisuća godina dugoj povijesti Vinkovaca i Vinkovačkog kraja u kojem su u toliko kratkom roku četiri njihova stanovnika na razini države i nacije svojim postupcima toliko obrukali svoj kraj. Slavonija je postala slijepo crijevo Hrvatske. Vinkovci i ova Županija postali su kraj tog slijepog crijeva. Ne tražite da u jednoj riječi ovdje napišem kako se to zove.
Pa dobro reći ćete, ali gdje je tu nestao onaj `Hrvatski san o Hrvatskoj od stoljeća sedmog`? Eto ga, tu je na slici, pred nosom vam stoji. Hrvatski san su: Bela, krvavice, buncek i tri boce vina! Ispunjen je u cijelosti svim onima koji su se stampedom odazvali na Tuđmanov sirenski politički zov. Oni su TO, to je bio njihov san i ostvarili su si ga u cijelosti. Nećemo Jugoslaviju, nećemo Beograd i nećemo Petokraku. Hoćemo se kurčiti pred Srbima i tjerati po svome. Oživotvorenje one vjekovne: `Use, Nase i Podase`.
Prvo nam trebaju Bela, buncek, krvavice i vino. Pa onda službeni automobili, skupi satovi, skupa odijela i kravate s gotovim čvorom (jer ga nikad nisu naučili vezati). A na kraju ide `podase`: mlade asistentice, pripravnice, tajnice, tajne ljubavnice i escort dame s pet zvjezdica. I to je to: Imamo Hrvatsku! Vi drugi, što biste nešto drugo: sva ta vaša trabunjanja o poštenoj plaći za pošten rad, o pristojnoj mirovini, o pravnoj državi, o transparentnoj javnoj nabavi, o jednakim prilikama za sve…, doslovce `odjebite`.
`Onda, kako smo se dogovorili, Kevu pritvoriti`, rekao je Predsjednik županijskog suda u Vukovaru u veljači 1998. Sucu istrage dok je ispred suda čekalo pravosudno vozilo iz osječkog zatvora i uredno od strane suda pozvane sve hrvatske redakcije i TV kuće. `Onda, kako smo se dogovorili, Šarića na zadnji izlaz skrivećki jutrom izvesti, a od pritvora ga osloboditi`, rekli su 26 godina kasnije djelatnicima USKOK-a i Istražnom sucu. Isto pravosuđe, ista država, ljudi iz dva susjedna mjesta. E, ALI NIŠTA TU NIJE ISTO!
Nemam ja ništa od Josipovog pritvaranja, iako je (uz Veselčića, Papca i Karlića) Šarić bio jedan iz vrhuške onih koji su mi to tada spakirali. No, istražni sudac – i to, zamislite, Srbin! – pustio me. Ali sam i to puštanje poslije platio s kamatama. U ovoj takozvanoj državi, takozvani Premijer takozvane Vlade imenovao je takozvanog Glavnog državnog odvjetnika. Taj takozvani Premijer i taj takozvani Glavni državni odvjetnik funkcioniraju ovako: Šefe: kog mi ovaj mjesec nudiš, pita Turudić Plenkovića?
Nudim ti, nudim ti, ček da vidim… Nudim Ti Škorića iz Osijeka iz Hrvatskih cesta i Šarića iz Otoka iz Sabora. Škorić nam je pružao otpore i radio na svoju ruku u nekim projektima, a sad imamo nove velike investicije u prometnoj infrastrukturi i novog čovjeka koji će to `odraditi` za nas. Šarić nam smeta jer nam Dabro iz DP-a drži većinu u Saboru, a on je bivši komunalni redar iz Otoka. A Šarića bih maknuo i da napakostim Šeksu te da tamo ojačam poziciju Bosančića. OK šefe, koliko da ih procesno nagazim?
Škorića do kraja, a Šarića mekše. OK, šefe. Ali, pazi Ivane, od Sanaderovih vremena ti si Naš dečko. Nema ništa s njima prije nego oni podnesu ostavke na sve svoje dužnosti. Razumiješ, tako da ja sebe mogu pokriti. Razumijem, šefe. Dakle, ne radi se uopće o tome dojavljuju li iz DORH-a medijima da će netko biti procesuiran. Radi se o tome da Turudić od Plenkovića `dobiva` imena onih koji mogu/smiju biti procesuirani. Kapirate? Predstave za javnost bez političke štete za HDZ, Vladu i Premijera. TO JE OVA IGRA!
Što vam mogu napisati završno pod ovu gotovo tragikomičnu, a ustvari jako tužnu priču o nama i našim prilikama? Ovo! Tamo gdje je započeo sada je sasvim jasno ovaj potpuno promašeni koncept države, prema onoj `tamo gdje završava asfalt – počinje HDZ`, tu, po ovim našim slavonskim sokacima i po vrletima dalmatinske Zagore – ta priča polako ide k svome kraju. Još tu ima inata i otpora, zadrtosti i ignoriranja zbilje. Ali, više uopće nije dvojba može li se ovo održati? Nego je jedina nepoznanica – koliko dugo!
P.S. `Ja se ne ćutim krivim i ako priznajem ono, za što me tuži Državni odvjetnik, jer ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud Partije`, rekao je mirno Josip Broz – na Bombaškom procesu 1928. i time lagano popio pet godina strogog zatvora. `Ja nisam znao da se to ne smije`, rekao je 2024. nedužno jedan drugi Josip, Šarić, na jednom drugom takozvanom Sudu. Nije dobio dana pritvora i neće dobiti dana zatvora, jer HDZ može što ni Partija nije mogla: svoje važne igrače za desetine milijuna pronevjerenih eura – oslobađat krivnje, onima koji im više ne trebaju sudit za krvavice i parfeme – a neistomišljenike osuđivat za salvete i čačkalice.