PIŠE: Ante JUKIĆ
Svakoga smo dana u medijima i društvu bombardirani pričama i napisima o siromaštvu, gladnima i beskućnicima. Za čije su tužne životne priče odgovorni, tko drugi, nego političari, dežurni krivci za sve. Koliko je tu istine, a koliko je do medija i općenito mentalnog sklopa današnjeg čovjeka? Jesu li u ovoj priči najgladniji baš oni koji pričaju o gladi? Gladni senzacija, negativizma, patetike i svega onoga na čemu parazitiraju i onoga od čega najbolje žive. Kao da bi ih ubilo, kao da bi kruha bili gladni kad bi pisali malo pozitivnije. Ma, ne moraju čak ni to, dovoljno bi bilo samo malo više objektivnosti i umjerenosti, umjesto ovog negativnog senzacionalizma koji danas dominira.
Da u Hrvatskoj, pa tako i Vinkovcima, ima siromašnih – ima. To nije sporno. Ali, nema ih ni približno toliko kako bi se dalo zaključiti na osnovu ‘informacija’ koje dobivamo o ovoj temi. Kao što sam rekao, iznimke i pojedinačni slučajevi postoje, nadam se kako se nitko neće uhvatiti za njih, no ja ću biti slobodan i reći – u Vinkovcima nema gladnih. Ima siromašnijih, ima onih koji si ne mogu priuštiti puno, ali gladnih nema. A oni koji su u Vinkovcima gladni, dobrim dijelom su sami krivi za to. Ako ne oni sami, onda su u prvom redu krivi njihovi susjedi, obitelj, prijatelji i poznanici. U konačnosti i svi stanovnici ovog grada. To je bit.
Političari mogu biti krivi za dosta toga, ali za to što je netko gladan – nisu. Barem nisu glavni krivci. Ako je moj susjed gladan, kriv sam prvenstveno ja. Pogledajmo samo malo oko sebe. Koliko se dnevno hrane u prosječnom domaćinstvu priprema, koliko se hrane, što figurativno, što doslovno, baci? Samo od toga mogu se nahraniti svi gladni, i još bi 12 punih košara preostalo. Dakle, ništa se posebno i dodatno ne mora učiniti, samo odvojiti ono što je nama, očito, previše i dati onome koji nema. Koliko se samo dnevno kruha baci, što uopće dalje pričati? Kruha? I onda gledaš tu svu hranu koja se baca, pa neprestano slušaš o gladnima, i ništa ti nije jasno. Ma, zapravo, sve ti je jasno.
Nismo mi ni bešćutni, ni sebični, jednostavno smo lijeni i komotni. Lakše je baciti ono što nam je višak, nazvati telefonom kad je nekakva humanitarna akcija, nego odnijeti obrok nekome tko je gladan. To ipak zahtijeva nekakav trud, a moraš i komunicirati s ljudima, što je posebno teško. Pa još ako vidiš kako neki ljudi žive, dok sebe smatraš siromašnim, to zna čovjeka malo pogoditi. Velika većina ljudi hoće pomoći, u to sam se mnogo puta uvjerio, ali rijetki izlaze iz zone svog komfora. Tek ako stvarno ne znamo što bi s nečime, ako nam doslovno smeta u kući, odnijet ćemo to u Caritas i Crveni križ. Više da se toga riješimo, nego da pomognemo drugome. A uvijek je bolje, ako se može, direktno pomoći čovjeku. E, ali to zahtijeva vrijeme, a njega nikad nemamo. Iako, naravno, za komentirati na internetu kako smo država/grad gladnih pokoja sekunda uvijek se nađe. I još koja za pljuvanje po političarima koji su krivi za sve.
Nisu gladni, beskućnici i ljudi koji kopaju po kontejnerima i skupljaju boce samo hrvatska/vinkovačka stvarnost. Ima toga svugdje, pa i u onim država koje se uglavnom uzimaju kao primjer uređenosti i visokog standarda. Neki ljudi jednostavno nisu imali sreće u životu, a neki su, ako ćemo realno, i sami odgovorni za svoje sudbine, Nekima je to čak i način života, odabir. Bilo je toga i u bivšoj državi, koliko god neki željeli to prešutjeti i ignorirati. Razlika je samo što su se tada u cilju glancanja imidža tadašnjeg režima takve stvari što je moguće više gurale u stranu, dok se danas potenciraju. Nekad mediji nisu smjeli snimati nekoga tko kopa po kontejnerima, a danas kao da jedva čekaju od toga napraviti patetičnu priču u kojoj će, suptilno, popljuvati državu. Danas je čak i skupljanje plastičnih boca nekakav dokaz siromaštva i gladi, iako u većini slučajeva to nema veze s istinom. Nekim ljudima je to jednostavno način za zaraditi koju kunu, čemu od toga raditi toliku senzaciju? Ljudi zarade, usput se grad malo i očisti, osobno ne vidim tu toliki problem.
Ne želim se praviti glup i reći kako je kod nas u gradu i državi sve savršeno, daleko od toga, ali isto tako ne želim prihvatiti priču koja nam se servira svakodnevno. Jer još uvijek više vjerujem onome što vidim svojim očima. Nevjerojatno je kako medijima i ljudima općenito lako preko tipkovnice/usana prelaze siromaštvo i glad. Malo smo mi zaboravili pravo značenje tih riječi. Rekao bih da je nama generalno i previše dobro, pa smo izgubili doticaj sa stvarnošću. Danas češ često čuti čovjeka koji sebe smatra sirotinjom, a živi u toplom i suhom, ni gladan, ni žedan, ničega željan. I o tom svom siromaštvu uredno ‘urbi et orbi’ izvještava javnost na društvenim mrežama. Malo čudno.
I ponovit ću opet. Svakakvih mi problema kao država i grad imamo, ali glad nije jedan od njih. Pogotovo ne u Slavoniji. Gladni ljudi u Vinkovcima mogu se nabrojati na prste jedne ruke, i oni su prvenstveno sramota nas koji imamo i previše, a ne političara. Političare mogu kriviti za dosta toga, međutim, ako je moj susjed gladan, kriv sam ja.
Za kraj, evo jedne zanimljive zgode. Nije to sad nekakav krunski dokaz, ali ipak na neki način dobro opisuje cijelu ovu priču. Vozam se gradom ovog proljeća na Uskrsni ponedjeljak i naiđem na čovjeka koji kopa po kontejneru. Stanem i pitam ga gdje živi, da mu donesem šunke, jaja i ostalog. A on kaže: „Ma ne treba, imam toga i previše. Nego, imaš možda koju bocu?“.