Prošle subote rastužila nas je vijest od odlasku Zdenka Brkića, velikog šahovskog entuzijasta iz Starih Mikanovaca koji nas je napustio prerano, u 62. godini života. Otišao je čovjek koji je učinio mnogo za razvoj i popularizaciju šaha na istoku Hrvatske.
Njegova šahovska ostavština je bogata; ne samo zato što je podmetnuo leđa u razvoju Ante Brkića, svoga sina, jednog od rijetkih šahovskih velemajstora istočno od Zagreba. Antin talent i Zdenkova logistika, dobitna kombinacija.
Vukao je koliko je mogao – a mogao je mnogo, kao lokomotiva na kojoj je proveo cijeli svoj radni vijek – i Šokadiju, klub iz Starih Mikanovaca u koje je godinama, gotovo dva desetljeća, na turnir koji je prerastao u tradiciju, dovodio najbolje hrvatske velemajstore. A uz njih i Ivu Josipovića, tada predsjednika Republike Hrvatske, glazbena diva Tereza Kesovija također se rado odazvala njegovu pozivu i na svečanom otvaranju jednog od turnira nazočne počastila svojim glasom…
Definitivno, utisnuo je dubok pečat. I hvala mu za sve, u ime svih šahovskih prijatelja. Jedan od njih, Vlado Karagić, ovako se oprostio od našeg Zbrkija koji nam već silno nedostaje…
Uspomena na Zdenka Brkića
Da nije bilo Starih Mikanovaca 2001. i neumornog Zdenka Brkića, tko zna što bi bilo od šaha kakvog poznajemo u mnogim malim i velikim mjestima.
Svima nam je tada bio ko’ mlitavom koscu rakija. Svakom je prišao, stegnuo ruku kao domaćin u kome gori energija za mnoga desetljeća. Tog su proljeća autobusi iz cijele domovine vozili put njegovih Mikanovaca.
Mi danas imamo toliko malo aktivnih velemajstora, da nam se njihovi očevi pričinjaju poput apostola i misionara. Zdenko je znao. Gorio. Vjerovao. Razgrtao malodušne oko sebe i prtio put prvaka. Da je trebalo, golim bi rukama zadavio vuka ili neznancu u potrebi dao pola golemog srca.
Bio je jednak i s gospodom i sa barabama. Znao se postaviti i u odijelu s kravatom i svojoj najdražoj šoferskoj jakni za ljude koji nemaju vremena stajati na mjestu. I nije stajao! Nikad se nije predavao. Mogao je govorom zagrliti mnoštvo i razgaliti srca željna domaćeg ognja. Kulena. Rakije. Riječi iza koje stoji ljudina.
Bog mu je ispunio tri želje i sve tri naplatio životom koji izgara. Sedam bi običnih života stalo u takav jedan.
Pričat će se o njemu još dugo u salonima s pet zvjezdica
i u kavanama kakve znade samo ravnica.
I jedno veliko ljudsko, učiteljsko, provincijsko Hvala!
Za Čovjekom što nas je učio hrabrosti – pođoše mnogi!
Zdenko nas je naučio da ne moramo samo stajati i pljeskati na proglašenjima. Zbog ljudi poput njega i nama jednom zapljeskaše.
To nikad ne smijemo zaboraviti.
Nebom iznad Mikanovaca, projahaše kočije s Nevidljivim Bijelcima.
Tako se Šokadija rastaje s legendama.
Počivao u Miru Božjem.