PIŠE: Ante JUKIĆ
Slušajući svakodnevne razgovore i komentare društvenih zbivanja, može se primijetiti kako dio ljudi ima, blago rečeno, specifičan način razmišljanja. Pa će tako, naprimjer, neopreznu i opasnu vožnju automobilom pravdati političarem ili nekom drugom javnom osobom koja je također ‘divljala’ kolnikom, a za to možda nije propisno kažnjena. Isto tako, problem neće biti ni krađa, jer neki Pero ili Đuro je također ukrao, i to puno veće iznose.
Ako pređeš cestu tamo gdje nisi smio, pa zato platiš kaznu, nisi kriv ti, taman posla. Krivi su oni koji tu nisu stavili zebru, nego su je stavili tamo gdje nije potrebna. Štoviše, ne samo da nisi kriv, imaš čak i potpuno pravo baš iz inata prelaziti cestu tamo gdje ti hoćeš. Izlaziš iz sporedne ulice, nekome oduzmeš prednost i skriviš prometnu nesreću? Naravno, ni za to nisi kriv. Odgovornost je na onome tko je postavio znakove, kad je svakom normalnom čovjeku jasno da je tvoja ulica glavna.
Fascinantno je to pranje od odgovornosti i vječno traženje krivca u drugima, čak i kad su pravila kristalno jasna. Od onih sitnijih stvari, pa sve do teških kaznenih dijela. Nekad to ide toliko daleko, pa se čak i od ubojica i lopova prave junaci i o njima pišu mitovi. Predstavlja ih se nekakvim junacima i borcima za pravdu. Jer su, eto, ukrali onima od kojih se to smije.
Ne samo da se smije, nego je to i poželjno. A smije se, po ovim ‘logičarima’, i ubiti čovjeka, ako je u svrhu nekakvog višeg dobra. Bez suda, bez ikakvih dokaza. To više dobro, naravno, definiraju oni koji stvari uzimaju u svoje ruke i oni koji takve s divljenjem gledaju. Ako imate dobar PR, vaš lik može postati i brend, a majice s njegovim motivom globalno popularne.
Zanimljivo je to. Svi se kunu u pravdu i poštenje, groze se kriminala i kršenja zakona, ali neki ljudi se za to bore po principu ‘ako može on, mogu i ja’ i ‘nisam kriv ja koji sam prekršio zakon, nego onaj koji je taj zakon donio’. Zakona ima svakakvih, pa i onih koje je teško razumjeti, ali dok god su na snazi, stvari su jasne. Umjesto da se zalažu za poštivanje zakona i njihovu promjenu ako ih smatraju promašenima, takvi ljudi se zapravo bore za potpunu anarhiju i bezakonje.
Ove neke manje stvari nekako još ‘ajde i mogu razumjeti, ali što reći kad netko opravdava krađu i nasilje? Neki političar je zamračio milijune, pa onda nije problem ako ja maznem koju tisuću? Ili ako opljačkam nekoga koga smatram nepravedno bogatim, kako bih podijelio sirotinji? Ja onda nisam lopov, nego junak? Čudna neka logika i shvaćanje pravde.
Nadam se samo kako odrasli ljudi ne shvaćaju ozbiljno ovakvu ‘logiku’ i kako je ne primjenjuju u svakodnevnom životu. Za malu djecu ne brinem, njima je jasno koliko je ona besmislena.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.