
PIŠE: Ante JUKIĆ
Nije lako danas biti poduzetnik. U svijetu općenito, a pogotovo u državama u kojima još uvijek živi mentalitet propalog režima. Puno je prepreka i problema na tom putu, puno uloženog vremena, truda i novaca, a nikakve garancije da će stvar na kraju uspjeti. Čak i ako sve to savladaš i uspiješ, nemali broj puta dočekat će te stigmatizacija i omalovažavanje, nekad čak i osude.
U medijima i društvu općenito često se o poduzetnicima, poslodavcima, privatnicima i vlasnicima govori u negativnom kontekstu. Kao da su sve što imaju ukrali, kao da gaze preko leševa na putu do uspjeha. Ako nisu kriminalci i lopovi, onda su u najmanju ruku kontroverzni, što god to značilo.
Naravno, ima i takvih slučajeva, da ne bi sad ispalo kako su svi poduzetnici i poslodavci med medeni. No, kreirati narativ na osnovu pojedinačnih primjera i donositi banalne i površne procjene u najmanju je ruku neozbiljno. Kad se na to dodaju smišljeni i tendenciozni medijski napisi s ideološkom pozadinom, stvar postaje opasna. Jer, dobar dio ljudi nekritički prihvaća sve što čuje i pročita, pa se onda izlizane fraze i floskule neprestano vrte. I onda dobijemo već duboko ukorijenjenu podjelu na zle vlasnike i poštene radnike.

Nećete vjerovati, ali i ti famozni radnici mogu biti pokvareni i nemoralni. Mogu biti lijeni, mogu zabušavati, mogu čak i potkradati svog poslodavca. Može ta, po njima, premala plaća biti i prevelika za posao koji odrađuju. U suštini, sve ono što vrijedi za poslodavca, vrijedi i za radnika. I kod jednih i kod drugih ima pozitivnih i negativnih primjera, no u medijima i društvu općenito rijetko ćete čuti o lošim radnicima. Ne, oni su svi do jednog ponizni, marljivi, pošteni i moralni. Njih se uvijek iskorištava i tlači, nad njima se iživljava, oni su uvijek nedovoljno plaćeni. Dok ih ti zli i bešćutni poslodavci maksimalno izrabljuju (ovaj izraz posebno volim) i kupaju se u bogatstvu na račun njihovog znoja.
Kad sluša malo svakodnevne ćakule, rekao bi čovjek kako se svaki poslodavac vozi barem u skupocjenom bijesnom automobilu. To je nekakav minimum, ako već ne u privatnom avionu ili helikopteru. O jahtama da i ne govorim. Ponekad se stječe dojam da svaki iole ozbiljniji poduzetnik u Hrvatskoj ima jahtu, iako se takvi mogu nabrojati na prste jedne ruke. Uostalom, svatko ima pravo raditi što hoće sa svojim novcem. Ako nekoga vesele jahte i može ih si priuštiti, njegova stvar.
„Bolje da je povisio radnicima plaću, umjesto da stavlja sebi u džep.“
Da mi je samo euro za svaki put kad sam čuo ovu frazetinu, sad bi i meni bili puni džepovi. Ljudi koji ovako rezoniraju očito nemaju previše znanja ni o ekonomiji, ni troškovima poduzeća koje zapošljava samo stotinjak radnika, one s tisućama neću ni spominjati. Povećate li plaće radnicima samo za, recimo, 70 eura, to su već milijunski troškovi za poduzeće na razini godine, a radnici će u većini slučajeva opet biti nezadovoljni. Jer,
„Što je tih pišljivih 70 eura? Radnicima daje mrvice, a sebi kupuje stanove i automobile.“
Na kraju, da bi priča bila potpuna, uvijek ćemo doći do one sintagme o blagajnici i vlasniku. Što uopće reći za ljude koji smatraju da bi radnik trebao imati istu plaću kao poslodavac? Jasno je kako ne može. Ne može ni približnu. To su neki osnovni principi ekonomije i logike. Obujam, zahtjevnost i rizik posla koji obavljaju radnik i poslodavac je nemjerljiv. Radnik, u suštini, brine za sebe i njegov posao prestaje onog trenutka kad ode kući, dok poslodavac brine za cijeli sustav i praktički nema radnog vremena. I, uza sve to, uložio je svoje novce u cijelu priču. Onda je, valjda, logično kako će imati i najveći udjel u zaradi ako je poduzeće uspješno.
Možda će ružno zvučati, ali je činjenica. Postoji razlog zašto je netko vlasnik, a netko njegov zaposlenik. Ima nešto i do talenta, znanja, sposobnosti i školovanja. Svaki posao je vrijedan, ali ne zahtijeva svaki jednake sposobnosti i kapacitete. Zašto se o tome ne govori? Zašto se naglasak ne stavlja na to da je vlasnik, možda, više učio, više uložio u sebe? Možda je više pazio na nastavi i bio bolji učenik? Zašto se nitko ne usudi reći kako je taj potlačeni radnik, možda, bježao s nastave, zabušavao i rugao se onima koji su ozbiljno shvaćali školovanje, nazivajući ih štreberima? Uostalom, kad je to tako jednostavno, zašto oni koji s prijezirom gledaju na poslodavce i sami nešto ne pokrenu i uživaju u svim tim blagodatima? Nitko im ne brani. Možda je ovo odlazak u krajnost, slažem se, ali i ono što većinom slušamo je krajnost.
Pa kad smo već uvijek u jednoj, zašto malo nekad ne otići i u drugu krajnost, čisto da vidimo kako to izgleda iz te perspektive? Ovakav drugačiji pogled ne uklapa se u narativ koji danas vrijedi kad se govori praktički o svim temama, ne nužno o ovom odnosu poslodavac-radnik. Uvijek su to neki zli čovjek na poziciji moći i potlačeni pošteni ‘mali’ čovjek. Još ako je čovjek na poziciji moći muškarac, a potlačeni radnik žena, scenarij je savršen. Čista ideologija.
Znamo koja ideologija zaviruje u tuđa dvorište i džepove, koji bi oduzimala onima koji imaju previše i taj višak dijelila narodu. Znamo kojoj je ideologiji onaj koji ima više od drugih ‘a priori’ lopov. Znamo koja ideologija parazitira na tobožnjoj brizi za siromašne i potlačene, servirajući im priču koju oni žele čuti, iako se radi o pukoj demagogiji. Još ću jednom naglasiti, nisu svi poslodavci savršeni, daleko od toga.
No, zašto na osnovu takvih primjera stvarati sliku o njima, zašto te negativne primjere ne gledati kao iznimke? Poduzetnici su pokretač i zamašnjak gospodarstva, svakog tko zapošljava i jednog čovjeka treba poštovati i cijeniti. Ma, ne mora se ni to, ali onda ih barem, to je valjda nekakav minimum ljudske pristojnosti, ne bi trebalo prikazivati u negativnom kontekstu. Na kraju krajeva, ako su već ti famozni radnici uvijek obespravljeni i potlačeni, ako se stalno govori o njihovom pravima, osvijestimo si onda da je svaki poslodavac ujedno i – radnik.