PIŠE: Mirko Mrnarević
Baku Mariju susretao sam u rano jutro, za mraka. Jednom sam je zatekao kako sjedi na podu pokraj kreveta. Pala je i nije mogla ustati. Drugom prilikom sam primijetio kako je kod nje uvijek slabo svjetlo u kući. Uglavnom svijeća i jedna-dvije žarulje. Nije imala novaca da kupi nove. A kada bi skupila, nije bilo nikoga da joj ode kupiti.
Toga jutra pokraj nje je gorjela svijeća. Sjetio sam se kako je moja mama palila svijeću u kući na godišnjicu smrti naše rodbine. Pitam baku:
– Za koga ste upalili svijeću?
– Za moju mačku – odgovori mi.
Malo me zatekla odgovorom. Pitam:
– Kada je uginula?
– Prije 11 godina, ali ona mi je bila sve… Palim svijeću svaki dan – kaže mi baka Marija.
Sada sam već bio šokiran. Po odlasku taj razgovor me uzburkao. Zašto pali svijeću poslije toliko godina za mačku? Zato što je potpuno sama. Godinama živi sama, nema obitelj a rodbina joj ne dolazi. Susjede ne zanima. I u toj samoći pojavilo se to “klupko vune” s kojim se mogla igrati, radovati… Za koga se mogla brinuti. I to je duboko emocionalno odjeknulo u njoj. Ta maca je jedino svijetlo koje je imala. I ovo je zapravo priča o samoći.
Tko je ona ustvari? Njeno puno ime i prezime je Staračka Samoća, a stanuje u Ulici Zaboravljenih bb. Govorim o Vašim susjedima, rođacima, roditeljima. Možda i o Vama. Kada euro sjedne u mozak na svoje prijestolje (onako kao zasljepljući izlazak sunca koje viri iz vladalačke stolice), u osjećaje uđe divna anestezija za svako ljudsko biće. Za staro pogotovo, jer od njega nemaš nikakve koristi. I ne brini, dobit ćeš taj zlatni euro, steći ćeš sve što ti srce želi. I auto sa znakom nišana i kuću sa solarnim pločama. A nećeš ni primijetiti da si ti u stvari jednako beskrajno sam kao i baka koja pali svijeću svojoj maci. I tebi će život isto napraviti što si drugima činio.
Ostat ćeš potpuno sam u društvu bunta od 100€. Odbačen kao što si odbacivao. Misliš da imaš dobar život, prijatelju? Dobar je život ako imaš u sebi osjećaj mira, a glava ti puca od ideja što bi sve mogao dobro učiniti za sebe i druge. I u tebi kipi život. Mnogi prijatelji koje imaš će pasti na testu čim se razboliš ili ostaneš bez novaca. To su bile samo euro-ljubavi. Neki dan sam baki Mariji poklonio malu čokoladicu, onako usput. Opet me iznenadila radošću. Smije se k’o malo dijete. Dugo, dugo vremena nije dobila poklon koji kaže: vidim te da postojiš kraj mene. Želim tvoj osmijeh. Osmijeh koji iza tebe ostaje je najljepši znak da si čovjek. A takvih je malo. Diogen ih je svijećom tražio.