✍️ dr. sc. Milica BENIĆ
Nekoliko mjeseci nakon suprugove smrti prvi se put nasmijala bez grižnje savjesti. Otišla je na kavu s prijateljicom. Vratila se kući i pomislila da je možda ipak krenulo nabolje. Sutradan je u trgovini začula pjesmu koju je njezin suprug uvijek pjevušio dok je vozio automobil. Tuga se vratila svom snagom.
To iskustvo opisuje velik broj ljudi koji tuguju. Nekoliko dana ili tjedana osjećaju se bolje, a onda ih jedna fotografija, miris, pjesma ili sasvim običan datum ponovno preplave tugom. Tada često pomisle da nešto rade pogrešno ili da uopće ne napreduju.
Zbog toga nerijetko povjeruju da bi tuga svakim danom trebala biti sve manja. Kada ih ponovno preplavi, imaju osjećaj da su izgubili sav napredak koji su dotad napravili. No psihološka istraživanja pokazuju da takav tijek tugovanja nije pravilo.
Psiholozi Margaret Stroebe i Henk Schut razvili su model koji se naziva model dvostrukog procesa tugovanja.
Prema njemu, ljudi ne tuguju tako da svakoga dana osjećaju malo manje boli. Tugovanje nije pravocrtan put. Umjesto toga, prirodno se kreću između dva načina suočavanja s gubitkom.
Ponekad su potpuno uronjeni u bol, uspomene i čežnju za osobom koje više nema.
A ponekad se okreću svakodnevnom životu – poslu, djeci, obvezama, prijateljima ili hobijima.
Ta izmjena nije znak da tuga nestaje ili da se vraća. Ona je dio procesa prilagodbe.
Zbog toga se mnogi iznenade kada ih nakon nekoliko mirnijih tjedana ponovno preplavi snažna tuga. Ne vraćaju se na početak. Samo je došao novi val.
Tugovanje nije proces u kojem svaki novi dan mora biti lakši od prethodnog. Ponekad se čini upravo suprotno. Ono što se mijenja nije ljubav prema osobi koju smo izgubili, nego način na koji učimo živjeti s njezinom odsutnošću.
U našem su mozgu uspomene i emocije čvrsto povezane.
Dovoljan je prolazak pokraj mjesta na kojem ste zajedno pili kavu. Nečiji glas ili osmijeh može nas podsjetiti na osobu koje više nema. Ponekad nas i sasvim običan dan iznenada preplavi osjećajima za koje smo mislili da su se već smirili.
Kada naiđemo na nešto što nas podsjeti na voljenu osobu, naš mozak ponovno aktivira osjećaje povezane s tim sjećanjem. Zato je ponekad dovoljno tek nekoliko sekundi da nas vrate mjesecima, pa i godinama unatrag.
Nitko ne može odjednom emocionalno obraditi tako velik gubitak. Da možemo, malo bi ljudi uspjelo nastaviti živjeti svakodnevni život. Zato emocije dolaze postupno, u valovima koji nam između svojih naleta ostavljaju dovoljno prostora da ponovno dišemo, radimo i živimo.
Na internetu već godinama kruži priča nepoznatog autora u kojoj se tuga uspoređuje s brodolomom. Na početku su valovi golemi i dolaze jedan za drugim. Jedino što čovjek može jest držati se za komadić olupine i pokušati ostati na površini. Kasnije valovi više nisu toliko česti. I dalje bole, ali između njih ponovno ima zraka.
Ta je usporedba dirnula milijune ljudi upravo zato što vrlo vjerno opisuje ono što psihološka istraživanja potvrđuju.
Valovi ne znače da tugujemo pogrešno. Oni su prirodan dio ljubavi koja se nakon gubitka ne može jednostavno ugasiti.
Možda cilj tugovanja nije da valovi potpuno nestanu, nego da s vremenom naučimo kako ih preživjeti.
Jer između dva vala ponovno dolazi život.