PIŠE: Ante JUKIĆ
Svakodnevno slušam o nekakvoj diskriminaciji žena, iako je stvarnost potpuno drugačija. One su zapravo privilegirane, mi smo ti koji patimo. Dakle…
Ne moraju u vojsku, ne idu u ratove (čast iznimkama), a ne viđam ih baš nešto često ni na krovovima, ni na miješalicama. Od četiri kuta kuće, posjeduju tri. Dok se jadne muškarce proziva zbog svake kune, njima je normalno imati sto pari cipela i ostaviti bogatstva u raznim salonima. Kad treba kuhati, imaju prednost. Kad treba prati, čistiti i peglati, opet imaju prednost. Jeste li ikad čuli za muške kvote? I mislio sam. Ali, zato njihove uredno postoje gdje god se okreneš. Dan muškaraca? Da vas vidim, zna li itko kad je? I mislio sam. Ali, zato 8. ožujka svijet staje zbog njih.
Mogu nekažnjeno skrivati dob, jer, pazi ti to, njih ne smiješ pitati za godine. Ali, zato im stalno moraš otvarati vrata i pridržavati kaput. Ti, koji ionako radiš teške poslove, dok one odmaraju. Ima ih više, žive dulje, a što je najbolje, ni punicu nemaju. Znam, znam, ali te moderne trendove ne želim ni komentirati. Imaju i one dane u mjesecu kad im je sve dozvoljeno i oprošteno, dok mi takvu privilegiju možemo samo sanjati. U posljednje vrijeme počele su nam otimati posao čak i u nogometu. Ako ovo nije znak za uzbunu, ne znam što je. A da ne govorim kako su jednako plaćene kao i mi za isti posao.
I povrh svega, one mogu mirne duše nositi kapu u zatvorenom i nitko im to neće spočitati. A kad mi to slučajno napravimo, e, onda je to nepristojno.
Ali, da, muškarci su privilegirani. Je, kako da ne…
Pametnom dosta.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.