Petar Pan ne želi odrasti.
Živi u Nigdjezemskoj, leti, igra se, ratuje s gusarima i druži s izgubljenim dječacima. Nema posla, računa, rokova ni svih onih obveza koje bismo i mi odrasli barem povremeno najradije poslali k vragu.
Zato nam je Petar Pan simpatičan i kada odrastemo.
Čuva ono što mnogi putem izgube: znatiželju, igru, maštu, spontanost i sposobnost da se oduševimo nečim potpuno beskorisnim.
Čovjek koji je sve to u sebi ugasio vjerojatno izgleda ozbiljnije. Nisam sigurna da je zbog toga postao i zreliji.
Ali priča o Petru Panu ima i drugu stranu.
Petar ne želi samo sačuvati dijete u sebi. On odbija odrasti.
A to nije isto.
Poznajemo takve Petre Panove i izvan Nigdjezemske.
Čovjek je odavno odrastao, otac je, možda već i djed, ali sebe još uvijek doživljava kao vječnog mladića i zavodnika. Voli društvo, izlaske, flert, osjećaj da ga žene primjećuju, što samo po sebi nije loše. Godine nam ne oduzimaju pravo na zabavu, ljubav ni uzbuđenje.
Druga stvar je ako iza njegove potrebe da uvijek bude slobodan ostaju ljudi koji plaćaju cijenu te slobode. Partnerica koja oprašta njegove avanture, djeca koja rješavaju ono što on ne želi, obećanja koja vrijede samo dok mu ne postanu teret.
Postoji i ženska verzija vječne djevojčice. Nema ona nikakve veze s kratkom suknjom, dugom kosom ili načinom odijevanja. Žena može sa šezdeset nositi što god želi i biti vrlo zrela osoba.
„Djevojčica” se prije prepoznaje u očekivanju da će netko drugi donositi teške odluke, spašavati je kada stvari krenu loše i preuzimati ono neugodno. Želi biti voljena, mažena i zaštićena, ali teško prihvaća da odrasli odnos traži da ponekad i ona bude oslonac drugome.
Naravno, takvo izbjegavanje odgovornosti nije rezervirano ni za muškarce ni za žene. Netko bježi u zabavu i nove avanture, netko se oslanja na druge da umjesto njega rješavaju probleme.
Možemo imati pedeset osam godina, dvoje odrasle djece, troje unučadi i uredno plaćati porez, a u nekim dijelovima života još uvijek čekati da netko drugi bude odrasla osoba.
U popularnoj psihologiji za takve se obrasce koristi izraz sindrom Petra Pana, slikovit naziv za odrasle ljude koji izbjegavaju odgovornosti povezane s odraslom dobi. Korisnije je govoriti o konkretnim oblicima emocionalne nezrelosti nego sve takve ljude svrstavati u istu skupinu. Za neke od tih vječnih mladića narod ima i kraći, premda ne baš pristojan naziv: „jebivjetar”.
Odraslost i zrelost nisu ista stvar.
Godine dolaze same. Zrelost podrazumijeva sposobnost da podnesemo frustraciju, priznamo pogrešku i prihvatimo posljedice svojih odluka. I da razumijemo kako naše ponašanje utječe na ljude oko nas. Ne možemo uvijek imati sve: potpunu slobodu i sigurnost, bliskost bez obveza, izbor bez posljedica.
Zato čovjek koji sa sedamdeset putuje, pleše do jutra, zaljubljuje se, kupi motor i smije se kao dječak nije nužno nikakav Petar Pan. Ako drži riječ, priznaje kada pogriješi, brine o ljudima koje voli i preuzima odgovornost za ono što čini, pred nama je odrastao čovjek koji nije zaboravio kako se igra.
A netko drugi može nositi ozbiljno odijelo, imati važan posao, brak i djecu, a za svaki svoj neuspjeh kriviti šefa, partnera, roditelje, državu ili okolnosti. Kad povrijedi drugoga, drugi je preosjetljiv. Kad ne ispuni obećanje, uvijek postoji dobar razlog.
Izvana odrastao. Iznutra još čeka da netko drugi pospremi posljedice.
Bilo bi šteta protjerati Petra Pana iz sebe.
Neka ostanu igra, humor, mašta i znatiželja. Putujmo, zaljubljujmo se, plešimo i učinimo nešto potpuno besmisleno samo zato što nas raduje.
Samo neka uz Petra Pana u nama živi i netko tko zna kada treba sletjeti.
