PIŠE: Ante JUKIĆ
Mi zaista sve možemo banalizirati i uprljati, od svega napraviti slučaj. Pa tako i od jednog od najtužnijih, ali i najvećih dana hrvatske povijesti. Osluškujući malo komentare i medijske natpise povodom obilježavanja sjećanja na žrtvu Vukovara, mogu se jedino zapitati: „Pa, dobro ljudi, što je s nama?“ Toliko promašenih floskula, paralela i usporedbi. Za svaki scenarij spremna je kritika, nikad ne valja.
Zamislite kako bi to izgledalo, kad nitko ne bi posjetio Vukovar u ove dane. Tužno, je l’ tako. No, kad se slijevaju deseci tisuća ljudi u nepreglednim kolonama, onda je većina njih došla samo kako bi se uslikala, malo pozirala i vratila u svoje gradove. Dok su Vukovarci ovdje svaki dan, i jedino oni iz prve ruke znaju što su preživjeli onda i što proživljavaju danas. U gradu bez perspektive, kojeg se ostatak Hrvatske sjeti samo tog jednog dana u godini.
Zamislite kako bi to izgledalo, kad političari ne bi dolazili u Vukovar 18. studenog. Dobili bi porciju, to je sigurno. Bili bi bezosjećajni i bahati. No, kad dođu, onda su samo došli skupljati poene i parazitirati na žrtvi ovog grada. Bolje da nisu došli. Ako nešto ulože u grad, to je opet skupljanje poena i bacanje milostinje. Ako ne ulažu, onda je Vukovar opet zaboravljen i gurnut na marginu.
Možemo tako unedogled, narativ je uvijek isti. Stalno nekakvo nezadovoljstvo, ogorčenje, cinizam, neprestano visi ‘to nešto’ u zraku. Meni je to baš tužno.
Pojmiti strahote 1991. godine u Vukovaru mogu samo oni koji su to osjetili na svojoj koži. Kako se danas živi u tom gradu, najbolje znaju Vukovarci. Ja bih rekao kako tamošnja stvarnost nije ni blizu toliko loša, kakvom se ponekad prikazuje. To je valjda tako, mora se uvijek dodati doza patetike i dramatike kako bi se medijska priča bolje prodala. A loše vijesti očito su bolji mamac od dobrih.
Ima li među svim tim posjetiteljima i političarima i onih koji ove dane i Vukovar općenito koriste za neke svoje interese? Ima sigurno, ali što sad? Hoćemo li zbog njih banalizirati i donositi površne zaključke? To bi bilo pogrešno.
Neka je što više ljudi u Vukovaru ovih dana, neka gužve. I kamo sreće da je Kolona sjećanja svake godine sve duža i duža. To je valjda jedina kolona koja nikad ne može biti preduga i u kojoj nikad nema nervoze. Treba se sjećati tog 18. studenog 1991. godine, s tugom, ali i ponosom.
A ovo – da će svi ti gosti biti tu jedan dan, potom se vratiti kući, a Vukovarce ostaviti njihovoj svakodnevici – pa, što je tu toliko čudno i loše? Ljudi idu svojim gradovima, svojim obiteljima. Znači li to kako oni na Vukovar misle samo taj jedan dan u godini? Naravno, da ne. Hrvati uvijek misle na Vukovar, kao i na Vinkovce, Zagreb, Split ili Osijek, ali uvijek postoji taj jedan dan koji dobije posebnu pažnju. To je potpuno normalno. I roditelji uvijek vole svoje djecu, ali im za rođendan prirede posebnu svečanost. I na svoje pokojne uvijek mislimo i jednako nam nedostaju, pa im opet posvetimo više vremena kad dođu Svi Sveti.
Vukovar je danas lijep grad. Neke rane još nisu zacijelile, neke neće još dugo, a poneke će ostati i zauvijek. Uvijek može bolje, ali mjesta crnim tonovima i prognozama ne bi trebalo biti. Kao ni procjenjivanja tko je ovdje zbog iskrenog pijeteta, a tko zbog vlastite koristi. Tko je koliko dao, kolike su čije zasluge. Kome je mjesto u gradu ovih dana, a kome nije. U Vukovar su dobrodošli – svi.
Nemojmo i Dan sjećanja ispolitizirati, banalizirati i svesti na razinu na kojoj dominiraju ega i taštine. Ili, možda bi bilo točnije reći, nemojmo dopustiti nametanje priča i narativa koji kao da žele i od ovog velikog dana napraviti slučaj.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.