PIŠE: Mladen KEVO
Kao ratni izvjestitelj zatekao sam se u kasnu jesen 1992. na jednom posebnom skupu slavonskih čelnika s visokim predstavnicima UN-a na kojem sve diplomatske maske padoše. Taj skup surovog otriježnjenja, s jasnom porukom: „Prognanici, povratak do daljnjeg zaboravite!“, organiziran je, inače, tek mjesec dana nakon izbora na kojima su Vrhovnik i Hadeze osigurali sebi još četiri godine potpune vladavine!? Postade svima naknadno jasno kako su mjesecima uporno ponavljane, podgrijavane i reciklirane priče…
O tome da se `nakon čišćenja terena prognanici sljedeći tjedan vraćaju svojim domovima`, bile tek obični predizborni šareni baloni, oni mjehuri od sapunice koji su se na stranicama Odredbi ugovora službeno prihvaćenog Mandata UN-a, sasvim raspuknuli. U tom trenutku ostade mi opor okus u duši i gorka spoznaja kako sam u tom preveslavanju prognanika žednih preko vode, potpisom na pristupnicu i ja, premda nehotično, zapravo jako dobro poslužio… Znate onu koji je put `popločen dobrim namjerama…`!
O tome se nije smjelo javno govoriti niti pisati, ali je okupirani teritorij hrvatski, koji se sada nazivao „Republika Srpska Krajina“, imao međunarodni ugovorni subjektivitet. Stanje je zacementirano, a srpsku okupaciju i etničko čišćenje od Hrvata Istočne Slavonije, kako ipak ništa ne bi bilo prepušteno slučaju, nadzirat će ruski bataljun UN-a. Na aerodromu Klisa u srcu Slavonije ruski Vladika služit će Parastos s velikosrpskom propovijedi na temu: „Ovo je oduvek zemlja Pravoslavna…“!
Kumstva ruskih vojnih specijalaca sa srpskim lokalnim voždovima u Mirkovcima i Markušici postala su za neke međunarodne promatrače „dokaz uspješnosti misije UN-a u hrvatskom Podunavlju“… Još je nekoliko stotina ljudi s okupiranog teritorija prognano. Još ih je dosta tamo mučeno, premlaćivano i ubijano, a s čelnicima pobunjenika u Glavnom Gradu, na Zrinjevcu, pred nevjericom skamenjenim licima prolaznika i prognanika, tih mjeseci vlast pregovara – na službenoj bilateralnoj političkoj razini.
Sastavlja se i na potpis nudi „Z4 ugovor“! Međunarodna zajednica Pobunjenim Srbima poklanja `državu u državi`. Slovenija, Hrvatska, Makedonija i Bosna i Hercegovina proglasile su odcjepljenje od bivše Jugoslavije. Postale su tako i one međunarodno priznate evropske države. Beograd pod vlašću drži još jedino Crnu Goru i pod okupacijom Kosovo, a ta se zajednička tvorevina, pod Zapadnim gospodarskim sankcijama, taj „Istočni Reliquiare Reliquiarum“ nakon svega naziva „Savezna Republika Jugoslavija“…
Ipak, ne treba misliti kako su kontakti Zagreba i Beograda prestali i da u njima, daleko od očiju javnosti, unatoč svemu, srdačnosti i međusobnog razumijevanja nije bilo. Još od onih prvih susreta u Karađorđevu i Tikvešu na kojima se, uz kafu i kavu, ćaskalo „o konačnom rješenju“, o preseljenju stanovništva, o razmjeni teritorija, o tome tko će veći komad Bosne i Hercegovine sebi ugrabiti, od tada pa ubuduće Vrhovnik i Vožd susrest će se i čuti, jer činjenice ne lažu nikad, razgovarat će tek 54 puta.
Tu se ne broje desetine poštara i poklisara, časnika i oficira s jedne i druge strane, koji su u kontinuitetu „stvari držali na vezi“! Neće biti tog intenziteta rata, te težine unutrašnje političke, ekonomske i prognaničko-izbjegličke situacije, niti tih međunarodnih prijetnji ni embarga ni sankcija, u kojima njih dvojica ne bi našli vremena te ne bi htjeli i ne bi smjeli susresti se i jedan drugom povjeriti i izjadati, jer im se nijednom stvari ne razvijaše ni izbliza onako, kako ih to oni na početku svega sebi zamišljahu.
A kako njih oba svojim narodima to javno vatreno obećaše. Stvari su im zapravo polako izmicale kontroli! Veliki lutkari na kraju će se i sami pretvoriti u lutke na koncu. Daytonske. „Pa, Vožde uzoriti, pa što to ovi moji tvoji hrvatski Srbi meni ovdje rade, skoro trećinu su mi Zemlje zauzeli i što da ja sad glede, a u svezi svezidbe činim, pa nemam sad ni pola teritorija Banovine Hrvatske koju sam si bio zamislio?“, požalio bi mu se Veliki Vrhovnik. Na to bi mu Veliki Vožd Dedinjski odgovorio:
„Ma pusti ih, bre, Vrhovniče, pusti ih, pa rekoh li ja tebi još davno pre u Karađorđevu o čemu se tu radi: oni su ti jednostavno ‘lud narod’, eto što je tu posredi. Nego, daj, bre, da se mi lepo na posao žurno bacimo! Ako mi u Bosni rešimo stvari kako treba, daj mi još samo par meseci da general Mladić `balije` uz Drinu počisti, ako mi uspemo tamo iscrtati nove karte tako da je meni dosta, a znaš i sam da je meni retko kad dovoljno i dosta, a da i tebi posle toga nešto malo preostane…
Ako se mi oko velikosrpskog koridora kroz Posavinu do Banja Luke i oko izlaza Republike Srpske preko Konavala na more dogovoriti uspemo k’o ljudi, ma bit će posle toga sve dobro. Posle toga će biti: ‘Ma ‘ko nas, bre, zavadi’! Vaši će pevači i pevačice, a imate ih dosta mnogo dobrih i lepog i glasa i stasa, pevati lepo na velikim koncertima u halama Beogradskog sajma i u Sava centru, i videćeš da im neće nimalo biti mrzak dinar srpski staviti u džep. Neće im zbog toga biti neprijatno.
A i mi ćemo vama poslati „Đoleta i Bajagu“ (Prijovićka se još nije ni rodila, op. a), da kod vas te ratne rane zaleče. Omladina je omladina, što oni znaju, daj im „tableticu“ i njima onda možeš koliko hoćeš ‘muda pod bubrege prodavati’. Opet ćemo mi pazariti vaš zejtin i vašu Vegetu i vašu kafu i vaše bajadere, opet ćemo letovati na lepom plavom Jadranu. Organizirat ćemo zajednički srpsko-hrvatski Big Brader Šou, a nas dva ćemo biti dva Velika Brata, večno ćemo vladati!
Posle toga ćeš mi lepo doći u državnički poset. Znam da to mnogo voliš, postrojit ću ti na Dedinju, bre, počasnu stražu Srpsku, kakvu ti nitko nikad nije postrojio, i ići ćemo na Skadarliju da uživaš i da vidiš što su `leskovački voz` i požarevačka prepečenica. `Ali ,Svijet…`, pokušao je do riječi doći Vrhovnik. Ma pusti, bre, svet, ne zamajavaj se sa svetom, ne beri brige, Vrhovniče moj, nego svet ti meni prepusti. Ali, Vožde, prekinuo ga je resko Vrhovnik, ustavši sa svoje stolice i odlučno mu se unijevši u lice:
`Ali, Vožde, sav se Svijet usprotivio našim naumima. Iz Washingtona i Berlina, Pariza i Londona, Rima i Brisela, pritišću me sa svih strana. I drugo, malo previše ustupaka tražiš od mene u Bosni i Hercegovini. Pa ne mogu ti ustupiti cijelu Posavinu, ja tebe razumijem, ali shvati i ti mene. I kod mojih mora izgledati kako sam se teritorijalno proširio, da nijedna hrvatska enklava nije izgubljena.` Vi Hrvati mnogo grešite što se na Svet obazirete. Vidiš ovaj Memorandumski „Simpo Vranje“ kožni trosed, na kom sad sedimo.
Sve ti ja te predstavnike tog sveta vajnog ovde primim, kafom ih počastim, dok ih u oči ravno gledam, oni su sretni jer misle da ih slušam, a ja sam u mislima znaš gde, ja sam u Bosni, ej, Drinu, bre, konačno prelazimo i to baš u mom mandatu, i onda ih potapšem po ramenu i ispratim rečima: ‘Do viđenja vam želim, lepo mi idite. Bestraga!’. Ako to nas dva rešimo u paketu, onda ti s tim mojima tvojima, s tima tamo kod sebe – čini što god hoćeš. Mrdnut prstom, bre, za njima više neću… Glava me zabole od njih.
Jer su i meni komande počeli već otkazivati. Još na Gazimestanu rekoh lepo: ‘Srbi ne umeju da rade, al’ umeju da se biju.’ Al’ ne umeju sad ni Vožda svog da slušaju, kažem ti, prosto k’o pasulj: ‘lud narod’“, odgovorio bi mu Vožd, vireći kao kobac, iz dima one svoje imperijalne kubanke. Vrhovnik je narogušeno šutio. Na Bosni i Hercegovini, zaigrala su njih obojica, onaj teritorijalni krvavi rulet. Nijedan nijednom nikad ništa nije vjerovao. Ovo nije bio kratki susret s bengalskim tigrom u kavezu.
Ovo su bili ogledi dvaju balkanskih tigrova puštenih iz kaveza, koja su se upravo dogovarala, kako u nedostatku druge hrane ne samo krotitelje već i ponekog iz publike pojesti… Ostavinska rasprava nakon smrti Jugoslavije sprovedena je kao krvavi pir u kom su dva najstarija `brata` odlučila za sebe oteti većinu nasljedstva. Jedan je želio Veliku Srbiju do Virovitice, Karlovca i Karlobaga. U tom nije uspio, ali su ga utješili s pola Bosne i Hercegovine. Drugi je želio Banovinu Hrvatsku, a jedva očuvao Avnojske granice…
Tako je, zapravo, bilo Devedesetih. Ostalo su tzv. `službene istine`; populistička manipuliranja nove bogatunske kaste srpskih i hrvatskih skorojevića te propagandna mrena koju su dugotrajno navukli na oči naivnima, neukima i lakovjernima s obje strane Dunava, Save i Drine. Ima ona biblijska: `Blago onima koji Ne vidješe – a Povjerovaše.` A ima i ova moja: `Blago onima koji Pročitaše – pa Progledaše`. Prva vam jamči odlazak u Raj. Druga vam pomaže da shvatite zašto smo zaglavljeni, tu gdje jesmo!
P. S. U kolumni prije pola godine, o imovinskim karticama ministara milijunaša, za ministra Beroša upotrijebio sam izraz `Vili – Direktna pogodba – Beroš`. Znao sam o čemu pišem! Jutros ga uhitili prema nalogu evropskih istražitelja, da je dio zločinačke organizacije kojoj je na čelu Hrvoje Petrač. Sad opet pišem, jer znam o čemu pišem! Ispravak `netočnog navoda`; u ovom koruptivnom dealu to je tako. Ali, stvarni šef glavne zločinačke organizacije u RH, čiji je do jutros redovni član bio i Beroš, je onaj koji je prijepodne, gledajući vas u oči, na izvanrednoj tiskovnoj – pokušavao vam prodati priču, kako je on, tobože – `zgrožen`?! AP je šef cijele Vladine koruptivne pošasti; od njegovih 30 smijenjenih ministara, barem pola je umočeno koliko i Beroš. Ali, korak po korak, doći ćemo i do AP-a na kraju. Četkicu za zube i pidžamu imat spremnu…