PIŠE: Ante JUKIĆ
Ni na kraj gluposti nije mi braniti naše TV kuće i njihov program, ali ovog puta napravit ću iznimku. Dakle, tko god je umoran od repriziranja ‘Sam u kući’ svakog Božića, neka slobodno okrene kanal i putuje dalje. Zamislite vi to, u vrijeme Božića prikazivati planetarno popularni film božićne tematike, k tome još i dječji? Nepojmljivo, skandal!
Oni kojima je već dosadio, danas Kevin, a sutra Titanic ili Ben Hur očito misle kako se svijet vrti oko njih i kako je vrijeme stalo s njima. Sebično i uskogrudno. Dragi moji, vi ste možda gledali već 100 puta, ali ima i onih koji nisu. Znate, dolaze nove generacije. Ako vam je naporno, to samo znači kako previše gledate televiziju. Što će reći, problem je u vama. A i ostarjeli ste, pa vam sad sve smeta.
Ja ću s guštom iznova pogledati Kevinovo nadmudrivanje s Harryjem i Marvom. Podrazumijeva se, naravno, kako priznajem jedino prva dva nastavka ovog filma, sve dalje je besmisleno. ‘Sam u kući’ bez izvornog Kevina i Mokrih bandita je kao Parni Valjak bez Akija ili HNL bez Slavena Belupa. Film je nerealan? U redu, priznajem, možda se nađe pokoja takva scena, ali koji to film nema nijednu? Eto, sve ono što nam se inače nudi na TV-u je realno i istinito. A što se tiče repriza, ponavljanje je majka znanja.
Koliko god puta ga pogledao, opet uvijek nešto novo zapazim, neku sitnicu koja mi je dotad prolazila ispod istančanih radara. I neku novu pouku. A kako godine prolaze, shvatim koliko se svijet ubrzano mijenja, pa mi te 90-e izgledaju kao daleka prošlost. Pitam se, može li se takav film danas uopće snimiti? Mislim ono, roditelji zaborave dijete kod kuće? Pa dječje pravobraniteljice, razne udruge i plavi telefoni bi se dignuli na stražnje noge. Scene nasilja neću ni komentirati. Ne bi me čudilo, ako bi na kraju Kevin dobio prijavu zbog povrede prava provalnika i nanesenih ozljeda. Možda bi ga i proglasili krivim zato što se branio?
Ja k’o ja, uvijek tražim neke skrivene poruke. Razmišljam, recimo, što znači ona petokraka na vrhu bora ispred Rockefellera. Onda u tom promišljanju šetajući ulicom naletim na susjeda koji mi da jedan potpuno drugačiji pogled na film. I krene on tako…
„Znaš li ti, susjed moj, kako je film ispočetka bio popljuvan od kritičara, proglašen u najmanju ruku prosječnim, da bi s vremenom postao neizostavni dio božićnog TV programa? Zaista, što je to toliko privlačno, pa tolike obitelji i djecu poziva pred male ekrane i okuplja u veselju, radosti i smijehu dok ukrašavaju božićno drvce na Badnju večer? Da bi rekli nešto o filmu, treba krenuti od osnova, a to nije ni radnja, ni gluma, ni glazba, već dva čovjeka koja stoje iza projekta, John Hughes i Chris Columbus. Oba autora odrastala su u obitelji koja se često selila, zbog čega su propustili djetinjstvo koje je uključivalo prijateljstva i zajedništvo, pa su takve priče stvarali u svojoj mašti. ‘Sam u kući’ nije samo priča o klincu koji ostane sam za blagdane i nadmudri dva lopova. To je prvenstveno priča o obitelji, darivanju, opraštanju, dobroti i ljubavi, te božićnom duhu koji nas podsjeća kako postoje daleko važnije stvari od onih kojima često pridajemo pažnju.
Kad se ponovno pogleda priča, imamo obitelj koja je opterećena užitkom i materijalizmom zaboravila što je to božićni duh. Bliske odnose i boravak s najmilijima zamijenila je egzotikom koja nema veze s onim što čovjeka čini radosnim u to vrijeme. I nije to samo dom McAllisterovih, već sve kuće u susjedstvu, čime autori ukazuju na duhovno siromaštvo modernog doba.
Kevin, iako dječak, suočava se sa sličnim pitanjem. Kakav bi to život bio bez njegovih najmilijih i kakav bi to život bio kad bi se napokon riješio opterećenja vlastite obitelji, braće i sestara koji ga gnjave, roditelja koji ga vječno sputavaju? Što je poželio, to mu se ostvarilo. Nema te djece koja ne žele biti odrasli, sami sebi postavljati granice, sami određivati pravila i biti slobodni od konstantnog naređivanja i pomalo nepravednog tretmana. No, sloboda uvijek dolazi s odgovornošću, a cijena je u ovom slučaju, osim suočavanja s neprijateljima i vlastitim strahovima, postala i usamljenost. Koja je pokazala kako su naše želje često temeljene na krivim pretpostavkama, barem kad govorimo o obitelji.
Treća važna stvar, na samom početku filma stariji brat Buzz straši Kevina pričom o starcu Marleyju, koji je, navodno, lopatom ubio članove obitelji. Rekli bi, uobičajeno zastrašivanje u kojem starija braća guštaju, no ovo je često i zamka koju radimo s onima koje ne poznajemo dovoljno. Sudimo i stvaramo vlastite slike o ljudima na tračevima i pričama, a kad ljude upoznamo, ugodno se iznenadimo njihovim karakterom i posramimo vlastitih stavova. Marley od strašnog susjeda postaje onaj koji je Kevinu spasio život, a naučio ga je i važnu lekciju. Možda i najdirljiviji dio filma je ona scena u crkvi, pred Bogom uz prekrasnu glazbu. S jedne strane dijete Kevin, koji u ovoj prilici simbolizira mudrost, a s druge starac Marley, koji poprima karakteristike djeteta i potiče Kevina na obranu. Ove obrnute uloge su svojevrsni autorov potpis. Nekad život ne piše po pravilima, nekad odgovore na naša pitanja daju ljudi od kojih to najmanje očekujemo.
Ne znam, susjed moj, jesi li primijetio jednu bitnu stvar? U prva dva nastavka članovi obitelji nisu saznali s čime se Kevin suočavao dok je bio sam, nikad nisu saznali za njegove bitke s lopovima, niti njegov odnos sa susjedom Marleyjem, ženom s golubovima i Duncanom, vlasnikom trgovine igračaka. Zato što su to priče problema s kojima se suočavamo svakodnevno i koje nam pomažu rasti i razvijati se kao osobe. Lopovi i zamke nisu bitni, oni daju na radnji, djeca se smiju, zabavljaju i uživaju u inteligentom klincu koji nadmudri bedake, no to nije potpuna priča. Ljubav, dobrota, osjećaji, obitelj, karakter, hrabrost i suočavanje s vlastitim problemima su ono što ovaj film čine velikim. Božićni duh se ne ostvaruje na luksuznim lokacijama Floride ili Pariza, na plaži ili u skupom hotelu okružen velikim darovima. Najljepše scene su ispričane u crkvi, na tavanu koncertne dvorane i u trgovini igračaka. U razgovoru s ljudima koji imaju teške sudbine i nose duboke rane obiteljskih odnosa.
Zato je ovo velik film, jer se iza fasade zanimljive radnje bavi općeljudskim temama koje nekako dolaze najviše do izražaja u ono božićno vrijeme kad smo svi okruženi obiteljima. Iako na prvu izgleda kao utjeha za one koji nemaju s kime podijeliti tu radost, film je ujedno poticaj da cijenimo svoju obitelj, koliko god nas nekad blagdani posvađali zbog raznih sitnica. Pravu vrijednost shvatimo tek kada smo udaljeni jedni od drugi.
‘Sam u kući’ daje pravi smisao Božića. Slavimo nazaretsku obitelj u iščekivanju rođenja Isusa Krista i slavimo zajedništvo s vlastitim obiteljima.“
Eto, tako razmišlja moj susjed. Moram priznati, jako me iznenadio, podosta i posramio. Iako godinama živim pokraj njega, zapravo ga uopće nisam poznavao. Rijetko smo razgovarali, a ako bi ponekad i prozborili koju riječ, to bi najčešće bilo ‘šta ima?’. I onda ovo. Baš se jadno osjećam. Smatrao ga mrzovoljnim čudakom koji pojma o životu nema, a sad vidim kako živim pokraj mudrog čovjeka od kojeg puno toga mogu naučiti.
I zato, bez obzira što ste već 100 puta to učinili, pogledajte još jednom ‘Sam u kući’. Tražite poruke, nemojte se obazirati na nelogičnosti i nerealne scene. Tko od nas, uostalom, nikad nije zaboravio dijete prilikom odlaska na odmor?
Iako, doduše, kad malo bolje pogledaš, stvarno je malo čudno. Da se dogodi jednom, pa ‘ajde, razumio bi čovjek. Ali, dvaput? Kevine moj, ja bih se ozbiljno zapitao…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.