✍️ Ivan Grigić – ŠINKO
Čitali ste:
u prvom dijelu japanske trilogije 日本に関する中程度に興味深いコラム, bilo je riječ-dvije o pripremama za put, problemima, nogometu….A evo što se desilo dalje…
I kada…
I kako.
Proljetni sumrak se lijeno, poput državnog službenika, spuštao na zagrebački Glavni kolodvor, što me nije sprječavalo da zapjevam „Toga jutra sam stigao putničkom klasom…“ i, ugledavši kralja Tomislava, sa smiješkom ponovim onu Krešinu svevremensku „Vidi ti našeg bana!“
Ogromnu sreću zbog puta u Japan grickao je strah od svega što sam se naslušao, a najviše me frka bila što nemam rezerviran smještaj…
…i što putujem s nekoliko dolara…
…i deportacije, pogotovo.
Na zagrebačkoj štajgi me Gnjurac i Milanović (Tomislav, ne Zoran), Kanovčani s privremenom ZG-adresom, dočekuju kao Gutija u Istambulu, vode na večeru u studentsku menzu, u gajbu na spavanje pa sutradan na Pleso, gdje sam popodne imao let za Beč.
A na Plesu poznata njuška…
– U Beču nas čeka moj bratić Ivan, kod njega spavamo – uz grljenje mi priča Goran Kajkić Kaja, Vinkovčanin koji će mi idućih petnaestak dana biti suputnik cimer, kolega, drug i brat!
Ne moraš biti svjetski putnik niti pretjerano inteligentan da shvatiš koliko znači kad u tuđem gradu imaš riješen prijevoz, hranu, spavanje, a bratić nas je počastio upravo time… Uz bonus zatvaranja nekoliko kafana u Balkan štrase!
UBR („uzgred budi rečeno“), iz Vinkulje sam otputovao kao igrač 3. lige, a u Beč sletio kao drugoligaški nogometaš jer je upravo u to vrijeme Dilj igrao uzvrat kvalifikacija i dobio Bjelovara 2:0.
Montag
Rijetko koji ponedjeljak u životu sam čekao kao taj trećeg lipnja 2002.!
Hrvatska je prvu tekmu na Svjetskom igrala protiv Meksika i to u terminu od 07.30 ujutro (!) pa dok su vrijedni Austrijanci već uvelike šljakali, mi Hrvati smo napunili kafane u Ottakringer Straße (da vas ne zbuni; Ottakringer Straße i Balkan štrase je jedna te ista ulica, naziv ovisi o nacionalnosti onoga tko je spominje).
Kaja i ja smo bili apsolutna atrakcija u kafiću, za vrijeme utakmice svi su s oduševljenjem gledali „Vinkovčane koji danas lete u Japan“, dočim su nakon tekme svi sa žaljenjem gledali „Vinkovčane koji danas lete u Japan“, jer smo klekli 0:1 uz prilično nikakvu igru.
A u 2. kolu nas čekaju Talijani!
Ipak, puni optimizma i rakije, stižemo u bečku zračnu luku gdje u džungli zvukova, šumova, tonova i glasova, začusmo jedan poznati…
– Jazavci, bolje da ni ne krećemo, sad su mi javili da je nekoliko purgera upravo Deportivo la Corunha! – umjesto pozdrava nam je brzinski izdiktirao Tile, koji je, zajedno s Pančom, došao iz Berlina.
„Deportivo la Corunha“ je , naravno, bio izraz za deportaciju.
Nezgodno je bilo što nisi mogao na bečkom aerodromu provjeriti jesi li na ikakvom popisu i postoji li šansa da te vrate iz Japana, nego si morao otputovati na drugi kraj zemljine plohe i moliti Budu da tvoje prekršajne nisu prepreka za ulazak u zemlju.
Ukrcasmo se u avion i idućih 11 sati je prohujalo u zdravoj zajebanciji, besplatnom alkoholu, brdu slatkiša, spavanju, besplatnom alkoholu, obilnim obrocima i gledanju filmova… Uz ponešto besplatnog alkohola.
Iz Beča smo poletjeli u dva popodne i, da je sve normalno, u Tokio slijećemo oko 1 ujutro. Međutim, mračne masonske sile su odlučile da je Japan drukčija vremenska zona i 7 sati (i jedno trideset godina!) ispred nas, čitav let odrađujemo po danu (?!) pa na tokijski aerodrom Narita slijećemo u 8 ujutro!
Kayouby (utorak)
I sad, tijelo bi spavalo, u glavi nam mamurluk i duga mračna noć, a vani piči sunce i čovjek na čovjeku. Taj jet leg nas je mučio idućih par dana, povremeno bi se osjećali kao drogirani, ali ne na onaj dobar način.
Nervozan poput Marka Perkovića u Poreznoj upravi, meškoljio sam se i znojio čekajući svoj red za ulazak u Japan.
Simpatična gospođa na šalteru uzela je putovnicu, nasmijala se na japanskom i izvadila neki fascikl. Minute su trajale kao sekunde dok je kažiprstom prelazila po papiru, a kad je pozvala kolegu, vidio sam se na prvom letu za domovinu.
Međutim, nakon ispunjavanja nekih formulara, ušli smo u zemlju…
Nismo imali neki specijalan plan, Tile je predložio da odemo u hrvatski lokal koji je, povodom Svjetskog prvenstva, otvorio jedan naš Hrvat i tamo užicamo smještaj.
– Kako se zove lokal, potražit ćemo ga – činilo mi se kao dobra ideja, u nedostatku boljih.
– Dobro! – odgovorio je Tile.
– Ogroman je Tokyo, teško ćemo ga naći, znamo li bar kako se zove?
– Dobro!! – ponovio je Tiki, sada nešto glasnije
– Šta stalno ponavljaš „dobro“, znaš li ili ne znaš ime lokala!!? – izgubio je Pančo živce.
– PA KAFIĆ SE ZOVE „DOBRO“!!!
Izgleda da se kafić zvao Dobro.
S aerodroma smo izašli nakon četiri sata (?!), što podosta govori o veličini Narite, ali i o našoj zbunjenosti…
Ništa, ali baš ništa, nas nije moglo pripremiti za susret sa ovom zemljom!
Tu i tamo ću u kolumni spomenuti nešto što me šokiralo (toalet!) ili oduševilo (toalet!), tih 15 dana sam se osjećao kao vremenski putnik.
Kafić smo našli bez većih problema…
Gazda, iako Hrvat (ili baš zbog toga) nije imao puno smisla za pristigle zemljake i kategorički je odbio velikodušni prijedlog da ga počastimo našim spavanjem u njegovim separeima.
– Ništa, smislit ćemo nešto, uvijek smislim… – nisam se pretjerano sekirao, kadli ugledam Tileta kako razgovara s nekom Japankom, što mi je bilo dosta neobično jer su njemu strani jezici bili poprilično strani.
Prišavši bliže, nemalo se iznenadih čuvši da Miho, tako se zvala, iznenađujuće kvalitetno barata našim jezikom.
– Ja bila jedan mjesec u Varaždin, humanitarna organizejšn, volim Hrvatska! Šuker!- pričala je bolje od nekih mojih prijatelja Engleza koji 35 godina žive u Vinkovcima.
Malo smo divanili s njom i ponekim sunarodnjakom u lokalu i riječ po riječ, dočekasmo fajront.
Bez cilja i plana, izađosmo u neonsku ponoć Shibuye.
Tokyo je izgledao impresivno, u nekoj drugoj situaciji bi vjerojatno otvorenih usta lutali čitavu noć, ali nas je umor toliko svezao da nismo bili nizašta.
Ušli smo u dvorište neke zgradurine, našli par kartona i polijegali po njima. Imao sam vreću za spavanje koja se još jednom pokazala kao najbolji izum poslije vatre i klizećeg starta, a u rangu s točkom.
Nešto smo malo odspavali, svitalo je već oko četiri sata, odatle valjda i nadimak Japanu, zrake sunca su nas škakljale po licu pa smo se vratili nazad u život.
Suiyobi (srijeda)
S obzirom da je šire područje Tokija tada brojalo 35 milijuna stanovnika, četvrt Shibuya je oko pet ujutro bila neobično prazna… I mirna.
Polijegali smo po klupama, kosim klupama napravljenim tako da beskućnici i Vinkovčani ne mogu spavati na njima i razmišljali šta bi mogli doručkovati, kadli nas iznenadi urlik.
– KONIĆIVA, HRVATI!!!
NASTAVLJA SE…
U idućem nastavku čitajte:
Tko je to prepoznao Vinkovčane u 35- milijunskom Tokiju?
Što su jeli, gdje su spavali, jesu li se konačno otuširali?
Kako je prošla navijačka utakmica na plaži u Ibarakiju, a kako ona manje važna protiv Italije?
…i pokoja riječ o Žiletu, Kruni, yakuzama, predsjedniku Hajduka, Disneylandu i izgubljenom transparamentu Vinkovci „sa srcima“.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.