✍️ Milica BENIĆ
Jedna od najvećih zabluda o tugovanju jest vjerovanje da postoji ispravan način žalovanja. Neki ljudi plaču, drugi šute. Neki žele govoriti o osobi koju su izgubili, a drugi se usmjeravaju na svakodnevne obveze. Različite reakcije ne govore o tome koliko je netko volio, nego o tome kako se nosi s gubitkom.
Na sprovodu jedne osobe kći ne može prestati plakati. Njezin brat cijeli dan razgovara s pogrebnikom, organizira prijevoz, dočekuje rodbinu i rješava sve praktične detalje. Već navečer netko će možda reći: „On uopće ne pokazuje emocije.“ A netko drugi: „Ona se potpuno raspala.“ No što ako oboje tuguju jednako duboko, samo na različite načine?
„Što nije u redu s njim? Uopće ne plače.“
„Što nije u redu s njom? Još uvijek plače.“
Takve rečenice često čujemo nakon gubitka. Kada tuđu tugu procjenjujemo prema vlastitom načinu tugovanja, lako dolazi do pogrešnih zaključaka. Svoju mjeru tugovanja nesvjesno pretvaramo u mjeru za druge.
Upravo su na tu razliku upozorili psiholozi Kenneth Doka i Terry Martin. Oni opisuju intuitivni i instrumentalni stil tugovanja kao dva kraja kontinuuma. Ljudi nije moguće jednostavno svrstati u dvije skupine. Većina ljudi tijekom života koristi obilježja oba stila i nalazi se negdje između njih.
Intuitivni tugovatelji tugu uglavnom izražavaju kroz osjećaje. Plaču, govore o osobi koju su izgubili, traže razgovor i lakše dijele svoje emocije s drugima. Instrumentalni tugovatelji tugu češće izražavaju kroz razmišljanje i djelovanje. Organiziraju, popravljaju, istražuju, uređuju, preuzimaju obveze i nastoje nešto poduzeti.
Često pogrešno zaključujemo da osoba koja ne plače pati manje ili da netko tko se brzo vratio svakodnevnim obvezama nije dovoljno volio osobu koju je izgubio. No vanjsko ponašanje nije pouzdan pokazatelj dubine tuge.
Većina ljudi nije ni potpuno intuitivna ni potpuno instrumentalna. Tijekom tugovanja prirodno je izmjenjivati različite načine suočavanja s gubitkom. Jedan dan možemo plakati, drugi uređivati grob, treći satima pregledavati fotografije, a četvrti otići na posao. Takve promjene nisu nedosljednost nego uobičajen dio tugovanja.
Zašto ljudi tuguju različito? Ne postoji samo jedan odgovor. Način na koji se nosimo s gubitkom oblikuju naša osobnost, životna iskustva, obiteljski obrasci i poruke koje smo tijekom života slušali o tome kako treba pokazivati emocije. Neki su odrasli u obiteljima u kojima se o osjećajima otvoreno razgovaralo, dok su drugi naučili da se ljubav i tuga pokazuju brigom za druge, radom ili preuzimanjem odgovornosti. Nijedan od tih načina sam po sebi nije dobar primjeren ili neprimjeren. Način tugovanja oblikuju i društvena očekivanja. Zato ponekad vjerujemo da osoba koja ne nosi crninu, ne plače na sprovodu ili se prerano ponovno nasmijala nije dovoljno voljela. Psihološka istraživanja pokazuju upravo suprotno – vanjski znakovi tuge ne govore o dubini gubitka.
Različiti stilovi tugovanja često postaju izvor nesporazuma upravo među ljudima koji su izgubili istu osobu.
Nakon majčine smrti sestra je svaki dan odlazila na groblje. Brat je nekoliko mjeseci uređivao njezin vrt i popravljao stvari po kući. Sestra je mislila da brat potiskuje emocije. Brat je mislio da sestra nikada neće krenuti dalje. Oboje su zapravo tugovali.
Sestra kaže: „Brat uopće nije plakao.“
Brat kaže: „Sestra samo plače i ne može krenuti dalje.“
Oboje vjeruju da onaj drugi ne tuguje dovoljno, a zapravo oboje prolaze kroz isti gubitak, samo na različite načine.
Možda najveći dar koji možemo dati osobi koja tuguje nije savjet kako bi trebala tugovati, nego razumijevanje da njezina tuga ne mora izgledati kao naša. Ljudi ne pokazuju gubitak na isti način, ali to ne govori ništa o dubini njihove ljubavi. Govori samo o različitim načinima na koje pokušavamo živjeti s onim što smo izgubili.